Dok Al-Gadafiju odani vojnici nesmiljeno tamane libijske prosvjednike protiv zamalo četiri desetljeća duge diktature, a njegov sin Sa’if Al-Islam najavljuje borbu “do posljednjega čovjeka”, šefica diplomacije Europske unije barunica Ashton poziva na razgovor! Nakon što su se ministri vanjskih poslova EU 27 preksinoć, prije jučerašnjeg redovita mjesečnog sastanka Vijeća EU za opće poslove i Vijeća za vanjske odnose neformalno okupili da uz večeru proćaskaju o demokratskome valu što je zahvatio južno susjedstvo EU i širi se Bliskim istokom, barunica, nakon uobičajenih osuda nasilja, izjavljuje da se “zakonitim težnjama i zahtjevima naroda za preobrazbama mora baviti otvorenim i smislenim razgovorom koji bi vodili Libijci”!?
Unatoč uspostavi Europske službe za vanjsko djelovanje, kako se u bruxelleskome “eurogovoru” naziva europska diplomacija što ju je kao novost uveo Lisabonski ugovor, lady Catherine, naime, nema prave ministarske ovlasti; ona tek provodi vanjsku politiku o kojoj se usuglasi svih 27 država članica. A oko Libije suglasnosti nema: Berlusconijeva Italija i Klausova Češka smatraju da Gadafija, kako je izričito rekao Berlusconi, “ne treba uznemiravati”.
– Italija je najbliži susjed i Tunisu i Libiji te nas vrlo zabrinjavaju posljedice na migracijska kretanja u južnome Sredozemlju – “objasnio” je talijanski ministar vanjskih poslova Frattini. Njegov češki kolega Schwartzenberg nadovezao se tvrdnjom da “ima i većih katastrofa na svijetu” te da “nema razloga da se u to miješamo kako bismo dokazivali vlastitu važnost”!
Mađarsko predsjedništvo EU prije toga je priopćilo da su libijske vlasti pozvale mađarskoga veleposlanika u Tripoliju kako bi upozorile da će Libija “prestati surađivati s EU na pitanjima nezakonita useljavanja ako EU bude davao izjave potpore libijskim prodemokratskim prosvjednicima”. Drugim riječima, pustit će sve koji to žele da se ukrcaju na brodove i upute k europskim obalama.
Takvim se prijetnjama Gadafi često služi kao utegom u kojim god pregovorima s europskim zemljama. No nije problem samo u njemu; još je veći u Europi, do najnovijih zbivanja posve nezainteresiranoj za stvarno stanje u svojemu južnome susjedstvu koje je jednom bilo uključiv dio europske, odnosno euromediteranske civilizacije.
Francuski predsjednik Sarkozy pokušao je to promijeniti uspostavom Unije za Sredozemlje, kao posebnoga oblika suradnje EU sa susjedima, koja bi okupila sve zemlje uza sredozemne obale. Njemačka savezna kancelarka Merkel inzistirala je, međutim, kako bi mogla nadzirati zaigranoga Sarkozyja, da se u nju uključe sve države članice EU. Tako razvodnjena unija nikada nije zaživjela.
No pitanje je što su diplomati država članica EU radili u zemljama južnoga Sredozemlja kad ih je sadašnji demokratski val toliko iznenadio? Jesu li samo uživali u blagodatima koje su im pružali tamošnji diktatori? I ne samo diplomatima: francuska ministrica vanjskih poslova Alliot-Marie ponudila je nedavno tuniskome diktatoru Ben-Aliju, u čijemu je aranžmanu znala ljetovati, francuske žandare da skrše pobunu! A i premijer Fillon koristio se na ljetovanju Mubarakovim osobnim zrakoplovom.
Diktatori su nudili sigurnost pred valom islamskoga ekstremizma, koji su dobrim dijelom sami svojim diktaturama proizveli. Europi je to bilo dovoljno.
U ovome proračunskome sedmogodištu EU je Tunisu namijenio samo sedam eura po stanovniku. Egiptu još i manje, 1,80, u usporedbi sa 25 eura po Moldavcu.
Da EU ni danas nije na čistu što učiniti s južnim Sredozemljem pokazala je barunica Ashton, koja je Tunisu nakon prevrata ponudila 17 milijuna eura pomoći. “Zabunili ste se, mislite milijarda?”, cinično ju je upitao tuniski ministar industrije Shalbi.
UN treba snazno reagirati,treba napraviti invaziju na Libanon uspostaviti privremenu vlast i organizirati izbore.drgacije ce stradati desetke tisuca ljudi,jer mesicev prijatelj Gadafi voli svoj narod.