Princ i principi

I prije nego što je s dojučerašnjim suradnikom Tončijem Tadićem popio dogovorenu kavu, šef HSP-a Anto Đapić “popio” je njegovu ostavku. S Tadićevim stranačkim pajdašem Miroslavom Rožićem Đapić nije niti najavljivao razgovor uz taj čarobni napitak hrvatskih političara, a i od njega je dobio “depešu” da na nj više ne računa.

No, da je baš nešto tužan zbog odlaska Tadića i Rožića, Đapićeva TV pojava nije pokazivala. Naprotiv, bio je neočekivano dobro raspoložen. HSP-ova  zastupnica Ruža Tomašić nije se u povodu odlaska stranačke dvojice pojavila na televiziji pa se nije moglo vidjeti ni njezino raspoloženje, ali je odlazećima, čuvši da su se iz stranke otputili, poručila: “Sretan im put!”

Što Tonči Tadić i Miroslav Rožić zamjeraju Anti Đapiću, a što on njima, nije nebitno ni za njih ni za HSP-ove birače. A nije nezanimljivo ni drugima, koji nemaju ništa s Rožićem, Tadićem ni s Đapićem, odnosno njihovom (donedavnom) strankom. Zašto su Tadić i Rožić otišli, o tome će nedvojbeno i njih dvojica i vodstvo HSP-a imati svatko svoju priču.

Usprkos tim izvjesnim pričama, sigurno je da, kao i u drugim sličnim prilikama, zadovoljni ne odlaze. Da su Rožić i Tadić bili zadovoljni u HSP-u, sigurno ne bi otišli. Slično je i s Đapićem. Da je on bio zadovoljan s njima dvojicom, možda bi ih snubio da ostanu, našao načina da ih zadrži, a sigurno bi se na televiziji pojavio zabrinutim, a ne vedrim. Oni su, očito, imali razloga da odu, a on razloga da se tome ne protivi.

Jesu li Tadićevi i Rožićevi razlozi da “skupe krpice“ iz HSP-ova glavnog stana osjećaj potisnutosti i guranja na stranački rub, njihova marginalizacija u korist Ruže Tomašić, Pere Kovačevića i Peje Trgovčevića, a osobito “starog pravaša” Mate Granića ili je odlazak dvojca Tadić – Rožić posljedica toga što se “stranačka stajališta mijenjaju iz tjedna u tjedan, radi tzv. viših stranačkih interesa”, nije marginalno ni za sadašnjost, posebno za budućnost hrvatske politike.

Ako su Rožić i Tadić otišli ne zbog povrijeđene taštine, nego zbog principa, onda je to rijetka i ohrabrujuća novost u našoj politici. S druge strane, legitimno je i to što Đapić ustrajno želi do vlasti, pa i mimo nekih političkih principa. Vjerojatno će Rožić i Tadić uvjeravati da su oni upravo zbog tih principa napustili HSP. Izbori će i za Đapića i za njih dvojicu biti mali trenutak istine: prođe li stranka lošije od očekivanoga, neki će reći da je to zbog Rožića i Tadića, što onda može biti ili povod stranačkoj buni protiv Đapića, ili nasuprot tome – njegovo slavljenje kao stranačkog princa.

Dobije li HSP na izborima očekivanu biračku podršku, a ne dobije li – u slučaju pobjede HDZ-a – i toliko žuđeni komad(ić) vlasti, tj. ne odbaci li ga HDZ na europski mig, kao i prije, HSP će postati politički “ukleti Holandez”, s kojim HDZ ne smije, a SDP neće. Ako EU nije htio HSP u hrvatskoj vlasti ni s Tadićem i Rožićem, tj. s dvojicom bivših liberala, onda nije baš vjerovati da će pravaše prihvatiti sada kada u njemu bivših liberala više i nema.

No, možda će se vidjeti koliki je zapravo diplomatski rejting bivšeg “mekog hadezeovca i vanjskopolitičkog ministra Mate Granića, tj. je li on napokon u stanju izlobirati i ostvariti Đapićevu staru političku žudnju – ulazak u vladu te biti na vlasti.

Uspije li HSP postići čekani izborni rezultat i Đapić doći do željene vlasti, više se valjda unutar HSP-a nitko neće niti pitati zbog čega su pravaški “liberali” iz stranke otišli. Ako se prije 12 godina pravaši nisu pitali zašto su Rožić i Tadić iz HSLS-a u HSP došli, ni danas se, izgleda, ne kane pitati zašto su otišli. No, sigurno ima i onih koji se pitaju hoće li se dvojac poslije izbora ipak vratiti.