U nekom od blještećih kataloga što ispadaju iz naših novina oko mi se nabolo na "mramor prirodni". Baš sam se jako zabrinula. Mislila sam da je normalno da mramor bude prirodan. Makar dio mrtve prirode, ali ipak prirode.
Meni je prirodno zapravo bilo do te blješteće poruke da se piše samo "mramor", a da uz jeftinu imitaciju stoji, recimo, "mramor umjetni". Ako ste skoro podizali nadgrobni spomenik ili mramorom oblačili kuću, znate da je taj kamen skup kej dragi kamen, kako bi rekli moji kajkavci, i da je umjetni u upotrebi postao gotovo prirodan. To bi mu valjda trebao biti kompliment kao što se nekad, kad je tek poslije krep i ostalih vrsta papira nailazila fina plastika, pa fina svila i slično komplimentiralo običnome cvijeću iz kućnoga vrta da je "lijepo ko umjetno".
Rijetko se i slikanome ili drukčije umjetničkome i umjetno izvedenome kazivalo da je "lijepo ko živo". Cijelo je to vrijeme umjetno cvijeće, ma koliko bilo savršeno, zapravo nastojalo imitirati prirodu. Njezino savršenstvo. I kad je hinilo namjernu simetriju i kad se oslanjalo na asimetriju. I na uobičajene cvjetne kičaste boje od crvene do ružičaste i bijele, i na rijetke modre ili čak zelene latice.
Priroda je uvijek uzmicala, ostajala nedokučiva i neukrotiva poput primjerice prirodne kose, one kovrčave koja se, ma koliko je izvlačili i izravnavali, s prvom kapi kiše ili rose opet vrati u neukrotivu kovrču. Uistinu, ma koliko nam se razvijali znanost i kultura, i spoznaje i standard, kao da odbijamo prihvatiti kako je priroda, ma koliko je osvajali, i dalje sva svoja. Živa. Neusporediva. Ne možemo to, na žalost, pojmiti na komadu mramora, prije negoli umjetni odvojimo od prirodnoga, u ljepoti njegovih šara i prelijevanju ispoliranih površina, boja od bijele i ružičaste do zelene i crne.
Nego tek kada priroda iskazuje bijes bilo prijetnjom erupcije indonezijskog vulkana pošto su već potresom pobijene tisuće ljudi bilo gromom koji, poput onoga nedavnog u okolici Senja, u mahu ubije cijelo stado ovaca, 230 runa odjednom.