Više ni sam ne znam o čemu je riječ: o nedostatku znanja, volje ili poštenja? Ili o svemu tome? Mislim, naime, na odnos novinarske profesije i politike, medija i političke moći, zanata i agitacije. I na zbrku koja tu vlada, a koja se uoči izbora, u to nema sumnje, i planski proizvodi.
Prema kriteriju vlasništva, postoje tri vrste glasila: privatna, državna (javna) i mutna. Najmanje je teškoća s prvima, najviše nejasnoća s trećima, a najpogubniji su nesporazumi s drugima. U svim tim grupacijama posao vode redakcije, dakle novinari, no smjer im određuju vlasnici.
I uglavnom je sve u redu dok se zna tko su gazde i što žele. Redakcije su tu neka vrsta stručnih servisa: rade kako im se kaže. Mogu navijati za jednu opciju, mogu biti objektivne ili neutralne, a mogu, ako tako vlasnicima odgovara, vući na sve strane. Naravno, radilo se ovako ili onako, u ozbiljnim će se uredništvima raditi profesionalno, a u neodgovornima diletantski.
Kad se ne zna tko su gazde, ili kad se gazde ne mogu složiti kojim bi smjerom njihovi mediji imali ići, ili kad se gazde nadmeću oko vlasništva, kad je, znači, vlasnička moć zamućena, redakcije u pravilu glavinjaju i proizvode društvenu štetu. U toj skupini prevladavaju listovi i postaje koji su nekad bili državni, a onda su ih se domogli pojedinci bez kune u džepu (model: Radio 101, OTV). Tu je jedino rješenje radikalno čišćenje vlasničkih štala, ali time se danas u Hrvatskoj očito nitko ne želi baviti.
Glavni su generator postojeće zbrke ipak mediji u čistom državnom vlasništvu, ponajprije Hrvatska televizija (na Radiju su prilike relativno dobre, a “Vjesnik” ionako nitko ne čita). Tu se ne zna ni tko pije ni tko plaća, i to ne od jučer. Država kao vlasnik nije baš najspretniji urednik, pa taj posao mora prepustiti nekome drugom.
Kome? Televizijskoj uređivačkoj hijerarhiji i televizijskim novinarskim profesionalcima. A kako da im prepusti kad takve hijerarhije odavno nema, a većina se profesionalaca razboljela od vlastite veličine!? Nitko tu nikome nije nadređen, niti tko koga sluša. Sve je preplavljeno tobožnjim novinarima koji s gnušanjem odbacuju bilo kakvu subordinaciju, a olako prihvaćaju svaku unosnu agitaciju.
Tko da njima odredi bilo kakav smjer, pravila, ograničenja, stil, kad oni svoje redakcijske šefove tretiraju kao neprijatelje koji ih ubijaju “govorom mržnje”. Neka neki vladin činovnik ili funkcionar SDP-a za Ivu Sanadera ili Zorana Milanovića kaže ono što je tv-urednik javno rekao za svoju urednicu, pa da vidimo koliko će ostati na položaju! Premda je HTV posljednja televizija na kojoj bi smjelo biti političke pristranosti, tu i nema ničeg drugog doli (zaraćenih) stranaka! Politika se tu ne nameće novinarima, nego se novinari nameću političarima.