Procjene SAD-a i naša realnost

Djelatnici američkog IRI-ja dobro su upoznati s djelovanjem, razmišljanjima i programima većine hrvatskih političara i stranaka. Njima su jednako zanimljivi Račanovi i Sanaderovi ljudi, pratili su rad SDP-ove koalicijske vlade, a proveli su i istraživanja o uspješnosti, popularnosti i promašajima aktualne HDZ-ove vlade. U Washingtonu su prošlog tjedna najnovije rezultate istraživanja skrivali od hrvatskih novinara kao zmija noge govoreći da su ih dužni najprije pokazati političkim strankama u Zagrebu, ali između redaka moglo se naslutiti da SDP ima određenu prednost u predviđanjima o podršci birača na sljedećim parlamentarnim izborima.

Na naše pitanje zapažaju li u demokratskom smislu, u stilu vladanja i programima dviju vodećih političkih stranaka i najvećih konkurenata, SDP i HDZ-a, značajne, temeljne razlike i što bi moglo presuditi da neodlučni glasači zaokruže upravo jedne, a ne druge, stigao je odgovor šokantan ne samo za loše poznavatelje hrvatske unutarnjopolitičke scene. “Dramatičnih razlika nema, jedni su manje korumpirani, drugi su vredniji ili – prvi su demokratičniji unutar stranke i otvoreniji novim ljudima, a drugima populizam i refleksija Tuđmanova doba donosi glasove 'puka’ koji još uvijek nagrađuje činjenicu da je stvorena država i to mu je najvrednija činjenica u više od desetljeća i pol hrvatske samostalnosti.”

Isti sugovornik iz Washingtona naš je razgovor rezimirao rečenicom da je “Tuđmanova smrt potkraj 1999. godine pomogla koaliciji Račan-Budiša da sruši HDZ s vlasti, ali da bi 2007. godine Račanova smrt mogla pomoći SDP-u da preuzme Markov trg od Sanadera”. Amerikanci su skloni metaforičnim porukama, a možda iz daljine vide bolje ili lošije što se zapravo događa na političkoj sceni Hrvatske koja nije “ostavljena po strani” od interesa svjetskih moćnika. Sugovornik upozorava da istraživanja javnosti pokazuju da će kod birača u odluci za koga glasovati prevagnuti osobni detalji (nezaposlenost, mala primanja, neriješena stambena pitanja) i puno sporednije, ali ljudima životno važnije teme od onih vezanih uz kvaziljevičarstvo ili lažno desničarstvo čije parole zamaraju prozirnošću kroz koju se vide hrpe zgrnutih eura i dolara.

Od svibnja do studenoga, u kojemu bi se trebali održati izbori, ima još puno vremena da narod zaboravi ono što političari žele da se ne pamti, ali to je i prekratko vrijeme da izblijede neke poruke i događaji kojih smo svjedoci posljednjih dana. Na primjer, sjetimo se kako je s odobravanjem potkraj devedesetih dočekan Bozanićev govor o “grijehu struktura vladajućih” jer se tada “rušio HDZ”, a 2007. godine kardinalova poruka o potrebi kažnjavanja komunističkih zločina na Bleiburgu nije se svidjela istim tim krugovima. Kad Mesić poziva na povratak srpskih izbjeglica nazivajući to nacionalnim prioritetom, nitko dobronamjeran nema ništa protiv, ali isto tako bilo bi lijepo čuti od predsjednika da nacionalnim interesom nazove i povratak hrvatskih iseljenika koji su u svijet bježali pred velikosrpskom i komunističkom dominacijom u bivšoj Jugoslaviji.

Uz to, doznali smo, sudeći prema izjavi našeg premijera, da Hrvatska treba što prije u NATO i zbog Srbije. Iste one zemlje koju je u Domovinskom ratu hrvatski narod bez opreme NATO-a pobijedio iako su govorili da je to bila treća vojna sila u Europi. A to je veća pobjeda od one antifašističke u Drugom svjetskom ratu, umrljane tragedijom Bleiburga, i, priznajmo već jednom, najveća u povijesti Hrvata!