Prodaja emocija

Poslije naznake da se iza stranoga kupca zainteresiranog za karlovački KIM krije srpski kapital te govorkanja da bi srpski kapitalist Miroslav Mišković želio kupiti vukovarski VUPIK, u Hrvatskoj se počelo puno glasnije ponavljati pitanje: Treba li omogućiti ulazak srpskog kapitala u Hrvatsku?

Nakon što je SDP-ov premijerski kandidat, Ljubo Jurčić, rekao što misli o odnosu srpskog kapitala i hrvatske države, hrvatski su političari o tome počeli polemiku, koja će s obzirom na ambiciju srpskih poduzetnika da uđu u Hrvatsku i svojevrsno žongliranje hrvatskih političara time, sigurno još dugo trajati.

Početak polemike sadašnjeg premijera s mogućim premijerom unatoč svojoj političkoj ozbiljnosti pomalo nalikuje na onu poznatu staru skolastičku raspravu o tome koliko zuba ima konj. Kao što je dugotrajnost i zamornost teorijske rasprave dvojice skolastičara prekinuta "bogohulnim" prijedlogom trećeg redovnika da se konju jednostavno pogleda u zube, možda bi se nečim sličnim mogla prekinuti moguća polemika Ive Sanadera i Ljube Jurčića.

Još lakše nego što je konju otvoriti gubicu i izbrojiti zube jest otvoriti Večernji od 20. kolovoza i pročitati što je doista Jurčić rekao. A rekao je: "Zna se tko je činio zločine. Rane su još svježe. Ne treba stvarati neugodu hrvatskim građanima." Ali ne kao odgovor na općenito pitanje tipa "Treba li dopustiti srpska ulaganja u Hrvatskoj?", nego na konkretno pitanje: "Biste li kao hrvatski premijer prodali VUPIK srpskom kapitalistu Miroslavu Miškoviću?"

Na konkretno pitanje o mogućoj prodaje vukovarskog VUPIK-a srpskom kapitalistu Jurčić je bio konkretniji nego općenitiji, rekavši: "Drugdje bih mu možda i prodao tvrtku, ali u Slavoniji sigurno ne bih." Taj je (ne)očekivani stav i objasnio, dometnuvši: "Kolektivni osjećaji građana postoje, sve što se događalo za vrijeme rata još je svježe." Usprkos toj konkretnosti, tome što je govorio o određenom isječku hrvatske realnosti, Jurčićev je govor poopćen, pa se stjecao naprečac-dojam kao da je Jurčić kao ekonomist protiv ekonomskih zakonitosti, a kao potencijalni premijer protiv ulaska srpskog kapitala u Hrvatsku.

Premijeru je Sanaderu Jurčićev stav o srpskom kapitalu poslužio kao trostruki šlagvort: za ocjenu kako je posrijedi stav "za antologiju političke gluposti" ("možda i za Nobelovu nagradu u negativnom smislu"), "kao glavinjanje SDP-a" i kao prilika za iskaz vlastitoga političkog i ekonomskog liberalizam glede protoka srpskoga kapitala, odnosno glede "današnjih europskih vrijednosti".

Kao što premijer Sanader ima svoje političke razloge zašto polemizira samo s uopćenom interpretacijom izjave svoga političkog suparnika, tako i oni koji se s tim poopćenjem slažu nemaju razloga o tome raspravljati. Rezerviranost spram ulaska srpskog kapitala u Hrvatsku političke su, emocionalne i etičke naravi. Takvih stavova nije nekoć manjkalo ni današnjem premijeru. Postane li premijerom, možda neće ni Jurčiću. Ali čak i unatoč rezerviranosti spram srpskog kapitala, taj kapital ne bi vjerojatno bio najproblematičniji koji je stigao u Hrvatsku.

Ako je vođen svojom unutrašnjom logikom, a ne političkom potporom zemlje svoga podrijetla, onda on može biti manje zazoran i od kapitala pojedinih "prijateljskih nam zemalja". Uime tako shvaćenog prijateljstva prodali smo im sve što su htjele. Srpski kapitalisti i da hoće više nemaju što kupiti što bi bilo od hrvatskog strateškog  interesa. Uglavnom nam je za prodaju ostalo ono gospodarski manje vrijedno. I ponešto od onoga za što smo još pomalo emocionalno vezani. Danas je to još možda vukovarski VUPIK. Sutra više vjerojatno ni on.