Prodaja Luke Modrića

Poslije banaka, telekomunikacija, hotela i naftne industrije, Hrvatska je prodala i Luku Modrića. Mnoštvo onih koji su jamrali prilikom tih državnih rasprodaja kao da se sada čak i ponosi dobrim prodajama, milijunima eura koje je dobilo. Gotovo kao da i njima pripada dio Modrićevih eura. Zemlja siromašne većine raduje se da je uspio netko koga je doživljavala svojim. Država pak mudruje kako oporezovati dio Modrićevih eura.

Uskoro bi se mogao pojaviti i netko od žmuklera  kao i kod Eduarda  koji će tvrditi kako je jako zaslužan za njegov uspjeh i kako stoga ima pravo na postotak od njegova transfera. Postoci i provizije valjda su prirodno stanje tokova novca u Hrvatskoj.

Prodaja Luke Modrića prodaja je jednog od rijetkih preostalih hrvatskih brendova. Prije ulaska u EU država će morati prodati i preostali dio svoga vlasništva u Ini. Prije ili poslije bit će prodane i Hrvatske željeznice, JANAF, Croatia osiguranje, Podravka... Morat će nestati i brodogradilišta... i Hrvatska će postati firma, natpis, nešto poput imena dućana u kojemu je obavljena rasprodaja. Eurokracija, koja ne samo da Hrvatsku uvjerava, nego i traži da se liši vlasništva, u svojim zemljama u državnom vlasništvu ima i nacionalne banke i osiguravajuće kuće, i telekomunikacije i strateške industrije...

Hrvatska je sve to, pod izlikom da je privatizacija nužnost, prije svoga ulaska u EU morala prodati. Pa je tako prodala i banke. I kome ih je prodala? Strancima, ali ne privatnicima, nego njihovim državama.

Kada je stvaran braniteljski fond, težak nekoliko milijardi kuna, predlagalo se i očekivalo da će braniteljski novac biti povjeren još jedinoj hrvatskoj banci u državnom vlasništvu. No, umjesto Poštanske banke, novac hrvatskih branitelja ići će preko druge banke. Ništa čudno. Bilo bi čudno da je drukčije.

Nekoć je još čudilo što je država silnim milijunima sanirala Riječku banku, a onda je prodala za manje nego je u nju uložila. Da je danas tako, više nikoga i ne bi čudilo. Kada je vlada Ive Sanadera, bez ikakva ozbiljna državnog interesa, dopustila prodaju Dukata, kao da nema nikakva strateškog značaja, predsjednik Mesić uvjeravao je da će Luka Rajić novac od prodaje i reinvestirati, opet uložiti u Hrvatsku. U što je uložio?! Ni u što.

Danas, dok brodogradilišta još rade, zaposlenima se obećava da nitko neće ostati bez posla, a sutra, kad ih se zatvori i radnike možda otpravi s nekom crkavicom, vjerojatno će ih se uvjeravati kako je ipak najvažnije da nisu gladni.

Država koja ne želi imati svoju nacionalnu banku ne može imati ni bilo što drugo od nacionalne važnosti. Ako nema novčanog suvereniteta, kako će biti političkoga? Ako su nam se političke elite  neovisno u kojoj su stranci  složile da "EU nema alternative", onda jedino preostaje sudbina, pouzdanje u dobru karmu. Ako smo u stanju sve prodati da bismo kupili ulaznicu za Europsku uniju, a da je još nismo kupili, onda s nama nešto nije u redu, a ne s EU.

Od dosadašnjih silnih rasprodaja državnog vlasništva, koje su svi stvarali, korist je imala samo malobrojna manjina. Je li socijalna demagogija reći da je od toga nekakve koristi trebala imati i mnogobrojna većina? Je li to zaostalo socijalističko natražnjaštvo?!

Bogata je manjina rasprodala banke i tvornice, a sada siromašnoj većini poručuje: "Nema više socijalizma!" Istina je, nema više socijalizma. A nema baš puno ni toliko željenog kapitalizma. Ali zato i te kako ima hrvatskog grabizma. A u tom novom i osebujnom hrvatskom socijalnom okolišu mnogi su se izvrsno snašli. Postali su krupni, moćni i debeli. Prodali su tvornice, banke i hotele, "konkretizirali trgovinu", a raji prepustili prodaju Luke Modrića. Kakva demagogija!