Profesionalna rupa HTV-a

Svaku večer gledamo kako HTV reklamira sam sebe, svoje emisije i njihove autore. Pa i svoj Dnevnik, kao vrhunski TV proizvod. Ništa čudno u svijetu i vremenu reklamokracije, kada je sve postalo marketing. Uz pametnu reklamu i dobar marketing sve se može prodati. No ni promidžba nije svemoguća. Ona često može sakriti neke nedostatke, ali ne posve. Kao i sve, i Dnevnik se može reklamirati nekim sloganom a da se taj slogan i ne podudara sa sadržajem. Dnevnik HTV-a dugo se promicao kao “trideset najgledanijih minuta”. Dugo nije ni bilo netočno. Odnedavna mjeritelji gledanosti tvrde da to i nije istina. Ako nije, nije se baš ni čuditi.

U nedjelju urednik i voditelj Dnevnika mudroslovi kao da vodi istu emisiju, ali prije tridesetak godina, kao da mu je Partija rekla kako bismo se trebali ponašati u EU, a on to gorljivo požurio priopćiti narodu! Mi pak naivci povjerovali da na “javnoj televiziji” više neće biti političkih komentara! U ponedjeljak u istoj emisiji gledamo prilog koji će također sigurno podići vjerodostojnost i gledanost glavne HTV-ove informativno-političke emisije. Ide prilog iz Nove Gradiške u kojoj je predsjednik Josipović otvorio dva nova programa uspješnih tvrtki, jedne u drvnoj, a druge u prehrambenoj industriji. U prilogu se govori samo o drvnoj industriji, a pokriva ga slika ljudi u bijelom, koji mogu biti sve samo ne stolari!

Petnaestak minuta prije toga ista vijest u Dnevniku Nove TV bez takva šlamperaja. To je samo sitnica, no niz sitnica postaju krupnica zbog kojih i HTV-ov Dnevnik gubi gledateljsku naklonost i prvenstvo.

Nastavi li “javna televizija” ovako, uskoro bi od tzv. komercijalnih televizija mogla izgubiti i još štošta.

Kao što je već izgubila primat na prijenos europske nogometne Lige prvaka. Da bi bio nacionalnom kulturnom institucijom, HTV ne može živjeti samo od prošlosti i ugleda svojih prepoznatljivih autora.

Goran Milić je otišao. A bio je primjer kako se može raditi a da to bude vrhunski spoj nacionalnoga i svjetskoga. Upravo mu to mnogi nisu mogli progutati. Kao što ni sličan spoj ne mogu oprostiti ni Branki Šeparović, Đuri Tomljenoviću ili Branimiru Biliću. Kada u mirovinu odu i Mirjana Rakić i Obrad Kosovac, na nacionalnoj će televiziji ostati golema profesionalna rupa. Mlađi novinari teško će i u skoro vrijeme moći nadoknaditi takve kapitalne gubitke. Pogotovu stoga što se ni na samoj nacionalnoj televiziji, čini se, ne shvaća bit javne televizije, tj. da bi ona uz promicanje nacionalnih i kulturnih vrijednosti i vrijednosti svjetske kulture morala biti i tzv. informativno-politički servis građana.

Bavi li se nacionalna javna televizija ozbiljno kulturom ako se njezina glavna kulturna emisija zove Pola ure kulture!? Hrvatima je valjda dosta i pola sata kulture na tjedan? Bavi li se HTV i ozbiljnim, objektivnim, nepristranim informiranjem nacije ako svake večeri u Dnevniku slušamo “komentirane izvještaje”, profesionalno tanke i oskudne priložiće redovito zasoljene nekom stupidnom “pučkom mudrošću”? Ništa čudno kada se u već spominjanj HTV-ovoj samoreklami glavni voditelj Dnevnika na kraju pojavljuje i trijumfalno kaže – Mi imamo stav! Ma kakav stav!? Ako bi nešto na doista javnoj televiziji urednik glavne informativno-političke emisije trebao zadržati za sebe, onda je to upravo politički stav! Ali ako se on ne drži toga principa, onda je shvatljivo da ih ne traži ni od svojih novinara.

Nestane li HTV čak i ovakav manjkav kakav jest, bila bi to profesionalna katastrofa, a nacionalna blamaža. Žuto bi definitivno postalo glavna hrvatska nacionalna boja.