Uključio sam televizor. U nekom dvorištu, stiješnjeni u krug, stajali su radnice i radnici i urlali “Ugovor, ugovor!” Bio sam uvjeren da gledam današnje vijesti iz nekog hrvatskog brodogradilišta ili propadajuće tekstilne industrije. Bilo mi je očekivano, predvidljivo, dosadno.
Radnički bunt u Hrvata: malo povisiš glas i odmah se javi vlast koja vikne jače, pa branitelji i udovice koji viknu još jače, pa tri-četiri ‘prijateljska’ sindikata koji najave ‘najveći prosvjed’ za istu stvar u različito vrijeme, na različitim mjestima, i tako se bunt razvodni i sve ispadne groteskno. I kad sam već htio mijenjati program utrčavaju konji, naoružane i uniformirane spodobe. Opa, pomislim, kao na derbiju, ali mi tada pažnju privuku uniforme. Žandarske.
– I kaj si to gledao? – sa stanovitim zanimanjem pitao je Gajba. – Serija, “Nepokoreni grad” – gotovo ponosan na sebe. – Ko je to režirao? – pitao je Gajba. Zamislio sam se. – Eduard Galić – nisam bio siguran. – Pa on je nakon oslobođenja režirao i “Heroje Vukovara” – smijuljio se značajno. – Kakve veze ima? – kao da mi je nametnuo krivnju. – Ma niš. To je repriza, kak ti se da.
Staro je sto godina – Gajba je slegnuo ramenima. – Baš je u tome fora, ne kužiš. Pazi, serija je snimljena 1981. i dramatizira 1941. Kontaš? – Gajba me je gledao hladno i bez razumijevanja. – I dalje ne? Pa ispada da se sedam desetljeća ovaj narod nije pomakao ni milimetra. Prije 70 godina tražili su radnici kolektivne ugovore koje im je poslodavac htio oduzeti, a danas opet ista pjesma. Tragično, a – učinilo mi se kristalno jasnim. Gajba je slegnuo.
– Svejedno, ako se uopće tada što tako i događalo. Lagalo se u Jugi, amigo, lagalo. Bolje bi bilo da smo otišli na Svjetsko prvenstvo u Afriku. Došlo mi je da Gajbu pogodim pepeljarom, ali zašto? Kad te vlast u Hrvatskoj želi zajebati samo se pozove na tvoju nacionalnu svijest i potrebu za žrtvovanjem za našu napaćenu i lijepu i odmah te stavi u procjep domaćeg izdajice.
Plaćaj krizni porez! Nećeš?! Pa to je za Hrvatsku. Nema za božićnice i regres! Tražite ih i dalje?! Kako možete tražiti svoja prava, to nije hrvatski?! Koliko divnih objašnjenja nakon kojih utihne svaka pomisao na logično potpitanje. Umjesto rješenja, kad voda dođe previsoko, isplovi pokoja afera.
A ‘u naciji preplašenih budala uvijek je manjak kriminalaca’, napisao je Hunter Thompson. Sumnjam da je ikad bio u Hrvatskoj, ali Gonzo, njegovo ogoljelo lice zla, živi u susjedstvu. Definitivno, treba nam Thompson. Samo, jesmo li izabrali pravog. – Ej, a znaš kaj sam još zapamtio u seriji. Vele, proglas CK iz 1941. Piše, ako sam zapamtio, ‘izbacimo iz državnog i vojnog aparata strane plaćenike i protunarodne elemente’ – odlučio sam ići do kraja. Barem protiv Gajbe. – Ko da nam danas trebaju partizani i komunjare. Kaj znači? – pokušao me matirati. – U pravu si. A sad kad ih prodamo, ionako nećemo moći ni u šumu.
A recimo da prvo pobacamo \"novinare\" iz hrvatskih dnevnih glasila? Di češ većih sluga dnevnoj politici i potrebi? Koja realnost i koja logika? to sve pada u vodu kad treba zadržati \"uređivačku politiku\" na mjestu. Bah, neznam zakaj se nerviram uopće oko toga. Kad vidiš da ti ovom zemljom drma 10 dokazanih lopina iz sjene, dođe ti da bljuješ.