Da kockaste nisu Turci potukli u Beču, valjda bi nam svima i glave postale kockaste. Dovoljno je svake večeri bilo gledati Hrvatsku televiziju pa postati ili pivopija ili optimist. A nakon tri hrvatske pobjede – i pijani optimist.
Kao gledatelje i navijače iz večeri u večer nas se uvjeravalo da nam se reprezentacija kadra popeti u vrh Europe. Takvo je uvjerenje zapravo stvarano još od londonske pobjede nad Engleskom. Sve je pak u euforiju pretvoreno nakon pobjede nad Njemačkom. Hrvatsku je zahvatila prava epidemija “vatrenog ludila”. No, onda su se pojavili Turci...
Poslije dojmljive pobjede protiv Njemačke počeli su nas šopati navijačkim TV pričama “Dajte Turke da se igramo”, a kada su naši igrači izgubili već dobivenu utakmicu, na istoj su nas televiziji tješili: “Dečki su bili izvrsni. Nemamo im što zamjeriti!” Tako je manipulacija “o sigurnom prolazu protiv Turaka” zamijenjena drugom obmanom. Igrači očajni što su utakmicu takorekuć izgubili u svlačionici, svojim su tužnim facama zorno pokazivali koliko je budalasta priča da su bili izvrsni, a da samo, eto, nisu imali sreće. Kada su Česi 15 minuta prije kraja protiv Turske imali 2:0 i izgubili, nismo se mogli načuditi kako se može tako bedasto izgubiti.
A onda nam se dogodi nešto još puno bedastije! Bi li se dogodilo bez danima stvarane euforije, da se navijačka neumjerenost nije sustavno pumpala do delirija i prenijela na igralište? Slaven Bilić, čovjek koji je ostavljao dojam da je kadar rješavati i najzamršenije probleme, nije uspio riješiti zadatak koliko traje jedna minuta! Tako je i, inače mirni i sabrani selektor, postao “kolateralnom žrtvom” danima proizvođenog ludila.
Sport je već dugo odušak za koješta. Pa i “odušak sistema”, ventil za različite frustracije: od seksualnih do političkih. U Hrvatskoj je postao i svojevrsnim egzilom za nacionalno. Patriotizam je iz politike, kulture, novinstva, školstva... odguran i preseljen u sport. Sport je postao njegovim pribježištem, zapravo rezervatom. U Hrvatskoj je patriotizam u rezervatu. U politici ga više i nema. Sjeća li se tko nekog domoljubnog govora nekog našeg političara?
Je li itko i s približnim patriotskim zanosom govorio poput Vlade Gotovca pred nekadašnjom Komandom Pete armijske oblasi? Pamtimo li neku nezaboravnu domoljubnu gestu poput one predsjednika Tuđmana s hrvatskom zastavom na Kninskoj tvrđavi? U politici i kulturi o nacionalnom se više zapravo i ne govori. Postalo je neprikladnim govoriti o nacionalnom.
Patriotizam je protjeran u sport. A poslije zagrebačkog Thompsonova koncerta protjeran je i s estade. U sportu ga se zaslugom “medijskih tvornica” preradilo u politički neškodljivo “vatreno ludilo”. Dok nacija, pretvorena u navijače, grize nokte ili pada u vrućicu, gotovo nitko i ne haje što raste cijena benzina, što je poskupjela struja!?
Tko će s “glavom u balunu” misliti o tome što će uskoro (strani) vlasnici moći kupovati tvrtke, a da država od njih više neće tražiti da zadrže radnike; što će novi vlasnik moći promijeniti posao tvrtke pa će, ako mu se prohtjedne, a tehnički bude izvedivo, i siranu moći pretvoriti u elektranu!? Sve dok je sporta i televizije, političari mogu biti spokojni. Hrvatska će opet biti “sretna zemlja” – tek što se stišala euforija oko “vatrenih”, već je krenulo njezino stvaranje oko “paklenih”.