Kad već nije išlo drugačije, hrvatska Vlada donijela je zakon kojim je ove i sljedeće godine ukinuto pravo zaposlenih u javnim službama da im se isplati regres i božićnica. Učitelji, liječnici, medicinske sestre, službenici i ostali zaposleni u javnom sektoru ove i sljedeće godine za svoj će rad biti plaćeni manje. No, ne zato što rade manje, lošije ili zato što su im rezultati slabiji nego prošle godine. Bit će plaćeni manje zato što poslodavac – država – nema novca da ih plati. A iza te inverzne ekonomske logike zapravo se krije izvorište svih nedaća hrvatskog javnog sektora gdje se, za razliku od većine ostalih segmenata društva, vrijednost rada pojedinca ne određuje temeljem njegova realnog učinka, već dogovornog odnosa između njegovih uprosječenih potreba i platne moći države.
Pojednostavljeno, u Hrvatskoj se danas, kao i prije dvadesetak godina, kontinuirano traži odgovor na krivo pitanje. Umjesto da se raspravlja ima li država dovoljno novca da financira plaće u javnom sektoru, bilo bi bolje potražiti odgovor na pitanje koliko rad zaposlenih u javnom sektoru zapravo vrijedi. Jer, ako je cijena rada ekonomska kategorija, kako objasniti činjenicu da se o njezinoj visini raspravlja a da se pritom ne analiziraju rezultati tog rada? Pa se tako kao izgovor za smanjivanje plaća u prosvjeti koristi loša ekonomska situacija, a nitko, primjerice, ne spominje činjenicu da hrvatski đaci iz godine u godinu postižu sve lošije rezultate na testovima osnovnih obrazovnih vrijednosti, kao što su čitalačka i matematička pismenost. Prema potonjem, hrvatski 15-godišnjaci četiri godine zaostaju u obrazovanju za vršnjacima iz Kine.
Dakako, ti loši pokazatelji posljedica su više utjecaja, no jedan od njih sigurno je i količina i kvaliteta rada učitelja. Logično bi bilo stoga da upravo takve analize budu središnji dio razgovora o visini primanja u javnom sektoru, no čini se da to ni Vladi ni sindikatima ne odgovara. I to zapravo zbog istog razloga. Uvođenje sustava meritornog nagrađivanja radnog učinka u javnom sektoru kompliciran je proces za koji političke elite nemaju znanja, ali baš ni volje, strahujući da bi jednog dana mogao biti primijenjen i na njima samima.
Domaći sindikati – i dalje bitno egalitarističke organizacije posvećene borbi za skupni interes matematičke većine svog članstva – svaki su prijedlog uvođenja takvih reformi proglašavali komercijalizacijom zdravstva, školstva ili bilo koje druge javne djelatnosti gdje ih se pokušalo primijeniti. I Vladi i sindikatima stoga ovaj sustav odgovara, pa kad novca ima, plaće rastu svima, a kad nema, svima padaju – bez obzira bili oni vrijedni i efikasni ili lijeni i neodgovorni. Takav sistem subvencija osrednjosti pravo je naličje hrvatskog socijalnog partnerstva čije posljedice osjećaju i oni koji usluge javnih službi koriste, kao i oni koji u njima rade, a svojim sposobnostima i angažmanom nadmašuju statistički prosjek. Prvi kroz nesposobnost javnih službi da poboljšaju razinu usluge koju pružaju, a drugi kroz linearno rezanje primanja kojima im se naplaćuje nerad i neefikasnost kolega.
U vrijeme kad tehnologija omogućava jednostavnije analize kvantitativnih i kvalitativnih učinka radnika nego ikad prije, vrijeme je da Vlada i sindikati napokon prekinu tu diktaturu mediokracije u javnim službama i okrenu se poticanju individualne izvrsnosti. Problem je samo jedan. Kad bi meritum bio kriterij, bi li aktualni ministri i sindikalni čelnici uopće bili na tim pozicijama?
Primjer jednog našeg instituta: otvorila su se 4 radna mjesta odlaskom 4 stara "znanstvenika" u mirovinu. 12 docenata (sa zvanjem) čeka na ta radna mjesta. Uprava odabire 4 uvlakača s najgorim mogućim rezultatima, prema kriteriju: oni su ranije došli+rodbinski. Time nekoliko vrhunskih mladih znanstvenika ostaje bez posla dok ispodprosječni uvlakači i poslušnici dobivaju stalni posao. Znanost se time ubrzano srozava.