Prostitucija ili manipulacija

Naravno da su se, dosljedno slijedeći svoju ulogu watchdoga, novinari bacili na pruženi im medijski “komad mesa” u obliku priče o maloljetničkoj prostituciji u kojoj su korisnici ugledni političari, odvjetnici, poduzetnici i ini sinovi domovine iz Osijeka. Pa kad se još na početne informacije nadoveže poslovična medijska šutnja pod okriljem “istrage u tijeku”, pa informiranje na kapaljku te kojekakve slične metode i nesuvisli odgovori iz službenih izvora, naravno da je priča u medijskoj interpretaciji nabujala do sočnosti u svjetskim razmjerima. Hej! političari, odvjetnici i poduzetnici u seksu sa štićenicama Doma za odgoj djece i mladeži! Pa k tomu revni i nadobudni policijski inspektor skinut sa slučaja u trenutku kad je počeo čačkati tamo gdje nije smio! Pa onda dvojben policijski angažman te odgođeno policijsko obraćanje javnosti... I više nego dovoljno atraktivnog materijala da novinare potpuno sludi.

Iako je, ruku na srce, priča već inicijalno bila vrlo dvojbena. Ajde da je riječ o jednom bedastom ugledniku iz Osijeka koji se koristio uslugama jedne malodobnice naivno misleći kako u relativno maloj sredini to neće proći zapaženo ili da ga ta malodobnica kad-tad neće ucijeniti. U ovoj priči riječ je o više malodobnih žrtava i više uglednika, čak i takvih koji su se smješkali s golemih plakata za izborne euforije!?

Čak i ako su igrali na kartu svoje moći i bahatosti, ipak bi bila riječ o velikim budalama. Što su ugledniji, to bi bio veći njihov moralni pad. Nebitno je ako su barem odvjetnici kao potencijalni korisnici seksualnih usluga dovoljno pravno educirani da znaju kako za dobrovoljan seks s malodobnicom ne mogu kazneno odgovarati, pa i ako su sve mušterije dovoljno moćne da spriječe ako bi okolnosti krenule u za njih nepovoljnom smjeru. Naime, uistinu je nevjerojatno da bi se toliko uglednika usudilo u luksuznim vozilima dolaziti po usluge štićenica Doma za djecu i mladež a da pri tome ne strepe da bi u vrijeme modernih mobitela, youtubea... kakva fotografija ili snimka mogla postati dostupna svima. Uzgred, nije li malo čudno da malodobnim štićenicama – za koje se zna da su imale mobitele – nije palo na pamet da snime bar nešto kompromitirajuće bar za nekog od osječkih uglednika, pa bi to pričalo više od stotine pisama.

Nadalje, zar je razumno da bi u vremenima koja više nisu brkata, hrvatski komunikator godine i ravnatelj policije svoje zavidne policijske karijere stavili na bubanj samo kako bi – u jeku tako razvikane medijske afere – spasili bilo kojeg moćnika od malodobne žrtve. Umjesto što neki karikiraju “brzopletu” istragu policije, u ovom je slučaju po tko zna koji put problem u sporosti reakcije na tako osjetljivu temu o kojoj se u tolikoj mjeri i s takvim intenzitetom svakodnevno izvještavalo. Upravo je takav inertan, usporeni odnos prema medijski dominatnoj priči po tko zna koji put pridonio davanju značenja zakulisnim i neprovjerenim poluinformacijama.

Također, nije naodmet i ovom prigodom pripomenuti još jedan aspekt priče. Pravobraniteljica za djecu, a i Vijeće časti Hrvatskoga novinarskog društva, u nekim su slučajevima odmah osuđivali novinare, čak i u slučajevima kad identitet žrtava nije bio otkriven, samo zato što je spomenuto mjesto iz kojeg je žrtva, a u ovom su slučaju mediji identificirali ne samo mjesto nego i kuću iz koje su “malodobne prostitutke”.

Zapravo, na kraju se pokazalo da se najveća priča uz odnos medija, javnosti i državnih tijela, zapravo krije iza posve drugih pitanja. Kako je moguće da se takva manipulacija s mladeži – koja bi trebala biti društveno najzaštićenija upravo zbog svoje obiteljske nezaštićenosti – uopće mogla dogoditi?