Prosvjedi protiv nacrta propasti

Ne, Hrvatska neće propasti. Pet sam dana na zagrebačkom sajmu knjiga Interliber prodavao male strojeve od papira koji služe za čitanje, razgovarao s kupcima i uživao ne u potoku, ne u rijeci, nego u moru građana neobično zainteresiranih za nešto tako zastarjelo i već više-manje otpisano kao što je knjiga. Sablasti propasti progone Hrvate kao vrag svoju mater, hijene nevolja iskaču pred njih iz svakog zakutka, nakaze katastrofa ne prestaju im se ceriti u lice, a oni se urede, spreme djecu i s prijateljima i susjedima odu na Interliber.

Da, točno, na blještavo šarenilo tisuća libara uguranih u dva sajamska paviljona moglo bi se gledati i kao na varljivi privid koji samo nakratko zastire pogled na okrutnu zbilju. No, kako se god gledalo, ostaje činjenica da su pet dana iz knjižnog sajamskog čuda u Novom Zagrebu izlazili ljudi natovareni leksikonima, romanima, priručnicima, memoarima, slikovnicama, znanstvenim raspravama, povijesnim pregledima... čak i pjesničkim zbirkama.

Ne, nema straha, jer dok je tako – dok je hrvatskom građaninu izmrcvarenom zajmovima, obročnim otplatama, prekoračenjima i političkim lažima stalo do čitanja, duhovnog doživljaja, do dobre priče, do znanja, do istine, do hrane za samopouzdanje – regimente lažitorba i sjecikesa koje nas vuku u provaliju ne mogu uspjeti.

Da, Hrvati čitaju, odgovorio mi je kolega kad sam ga upitao kako je zadovoljan ovogodišnjim Interliberom. Nije izričito rekao, ali imao sam dojam da je htio kazati da Hrvati (hrvatski građani) ipak čitaju i da s njima neće biti lako. Ni s njima, a ni s njihovim političarima, jer i oni čitaju. U našoj nam je sajamskoj knjižari bio politički prvak iz velikog grada, kupio je naramak knjiga i s ponosom nas informirao da dnevno čita šest-sedam sati.

Ne, nije riječ samo o čitanju, nego o masovnom, zapravo demonstrativnom okupljanju na mjestu koje nije ni stadion, ni politički cirkus, ni televizijski studio, ni išta depresivno, već je obična, istina povelika knjižara. Kako su knjižare oduvijek bile dućani optimizma, tako je i Interliber na hrvatskoj kulturnoj karti stekao oznake optimističnog mjesta. Okupljanjem na njemu građani prosvjeduju protiv političko-medijskih grobara koji su ih pokopali, i njih i njihovu zemlju. Još smo tu, ništa nije gotovo, poručuju. Trošimo, kupujemo, štijemo knjige i ne kanimo se predati.

Da, točno je, gospodarske su prilike loše, a političke još gore, no ni jedno od toga ne može biti opravdanje za divljanje pesimizma. Zapuštena se štala ne čisti tako da se sruši, nego tako da se u ruke uzmu vile, metla i lopata. A kad se počne čistiti, na čistače se ne ide haubicama. A čime se ide, o tome piše u knjigama. Koje su prošloga tjedna bile povod za plebiscitarno izjašnjavanje građana protiv strašnih nacrta propasti.

Ne, Hrvatska neće propasti, jer ne može propasti zemlja s ljudima koji u krizama ne gube glavu, nego je upotrebljavaju za razmišljanje, djelovanje... i čitanje.