Provokativno pozivanje na prekid mržnje

Baš kao što sam prije tri tjedna i najavio na stranicama Obzora, predstavljanje knjige o Meliti Lorković koje je u četvrtak održano u dvorani Hrvatskog slova u Zagrebu bio je jedan nesvakidašnji događaj.

Ne zalazim baš u taj prostor jako lijepo i reprezentativno smješten pod samim temeljima hrvatskog hrama pismenosti i kulture, ali mogao bih se kladiti da u toj dvorani u podnožju Šuvarove Nacionalne sveučilišne knjižnice nitko nikada nije pohvalno govorio o Titu i Jugoslaviji. Sve do prekjučer, kada je to učinio Radovan Lorković na predstavljanju knjige koju je napisao o svojoj majci, velikoj hrvatskoj pijanistici Meliti Lorković.

Dio publike uz glasno je negodovanje napustio dvoranu. Istini za volju, Lorković nije izustio ni ime ni nadimak Josipa Broza, nego se referirao na onog koji nije umro nikakvom herojskom, nego sasvim običnom smrću u bolnici, bez noge. Učinio je to na sebi svojstven, pomalo dječački smušen način, kao da želi dati do znanja da uvažava razloge zbog kojih je to ime mnogima u dvorani Hrvatskog slova zazorno, zločinačko i nepodnošljivo. Ali, tom neimenovanom čovjeku koji je umro bez noge ipak je odao priznanje kao prvom političkom vođi na prostoru Balkana koji se suprotstavio, i to uspješno, višestoljetnom taloženju prezira i mržnje između naroda koji ovdje žive i onih koji su dolazili kao tlačitelji i osvajači.

Čiji je agent taj Lorković?

Osamdesetgodišnji Lorković sa žaljenjem je, ali mirno, ispratio odlazeće ukazujući na njihov revolt kao dokaz nesvladanih i nezaliječenih pojedinačnih i nacionalnih povijesnih trauma. I nije se dao smesti u svom opširnom izlaganju koje je prisutne željelo uvjeriti u nekoliko bitnih stvari:

- istina nikada nije na jednoj strani;

- u različitostima je bogatstvo;

- pobjednici se kroz čitavu povijest krvavo obračunavaju s poraženima;

- svi novi režimi difamiraju i zatiru ama baš sve iz prethodnih kao što pokazuju i sva četiri povijesna loma koja su doživjeli Hrvati u 20. stoljeću 1918., 1941., 1945. i 1991. godine;

- beskonačno nabrajanje zločina i nepravdi nikome, a ponajmanje novim naraštajima, ne donosi ništa dobro;

- sa svim tim treba prestati.

Radovanu Lorkoviću ipak nitko u dvorani Hrvatskog slova nije mogao predbaciti da ne zna o čemu govori. Mogli su samo pokazati da im tako nešto nije lako slušati, osobito ne od čovjeka kome su partizani, komunisti ubili oca, strica i tetka. Nezgodno im je i to što su pomor Lorkovićevih započeli ustaše presudivši metkom drugom Radovanovom stricu, Pavelićevom ministru, a potom takozvanom pučistu Mladenu Lorkoviću.

Čovjek blizu mene naglas se pitao: “Tko je njega ubacio ovamo da tako govori? To ne može biti njegovo uvjerenje!”. Ali, ono što je nekima u dvorani Hrvatskog slova nezamislivo, provokativno, pa i uvredljivo, doista je duboko uvjerenje Radovana Lorkovića: taj lanac nepravde i mržnje doista treba jednom zasvagda prekinuti. Najprije u samom sebi.

Pravi govor na pravom mjestu

No, treba reći i to da nije Radovan Lorković taj koji je predstavljanje knjige o životu, liku i djelu svoje majke pijanistice Melite pretvorio u političku tribinu o komunizmu i fašizmu. Prije njega jednako iscrpno i nadugačko govorio je povjesničar Josip Jurčević koristeći sudbinu Lorkovićevih kao primjer strahota koje su u 20. stoljeću proživljavali Hrvati, “naročito 1945. godine i nakon nje”. Najmanje dvaput Jurčević je istaknuo to “naročito nakon 1945.”, obrušavajući se na komunizam kao najveće zlo, nazivajući onaj jugoslavenski najperfidnijim i najokrutnijim.

Potaknut i poučen Lorkovićevom spremnošću na razgovor sa svima, ja sam Jurčevića kasnije pitao što to njegovo “naročito nakon 1945.” govori o NDH. Nisam dobio jednoznačan odgovor kojim bih bio zadovoljan. Štoviše, Jurčević si je dao za pravo konstatirati kako ni sam Radovan Lorković očito nije svjestan dubine komunističkog zla kojeg je i on žrtva.

Čak su i ljudi bliski Lorkoviću pomislili da je odabrao krivo mjesto za takav govor. Ja mislim suprotno. Lako je govoriti istomišljenicima, a upravo tamo gdje je poziv na izmirenje provokacija najviše treba govoriti o miru.