Prva ljubav

U studenom 1938, Florian Tedeschi ostaje bez posla.
Znaju da sam Židov, kaže Florian Tedeschi. Blaga je noć. Prozori su otvoreni. More šumi. Nema mjeseca.  
Izbezumljen, Florian Tedeschi 14. prosinca 1938. ponizno traži prijem kod čuvenog bankara Pasqualea Simonellija.
Četiri dana kasnije Florian Tedeschi sjedi u salonu Vile Simonelli i drhtavom rukom ustima prinosi šalicu od finog, gotovo prozirnog kineskog porculana. Tiho srče crni čaj. Posve blesavo, a možda i ne, kaže: Moja žena obožava Giglija. I ja obožavam Giglija. Simonelli ne kaže ništa.
Simonelli je krupan muškarac, štoviše, ugojen. Pokraj njega Florian je sitan. Na sebi ima svijetao baloner, izgužvan i oko rubova rukava ofucan, koji ne skida dok srče Simonellijev čaj.  Sedam dana poslije, Florian Tedeschi odlazi u Tiranu gdje ga u velikom građevinskom konzorciju čeka posao računovođe. Sve je kako treba. Floriana ne muče sumnje. Te 1938, od 47.000 Židova, koliko ih ima u Italiji, 10.000 njih posjeduje člansku knjižicu Fašističke partije.

Početkom travnja 1939. Italija napada Albaniju. Albanski parlament glasa za pripojenje zemlje Italiji. Kralj Zogu bježi u Grčku. Ada u Napulju prodaje svoj namještaj, posteljinu i tepihe; odjeću poklanja. U svibnju, obitelj je ponovno na okupu. Florian u službi napreduje, na sebe je ponosan, kupuje novo odijelo, talijansko, novi baloner, crni, koji zateže remenom. U Tirani mu kažu premješten si u Banca di Napoli. Ideš u Vlorë, tamo je klima blaga i ljeti se možeš kupati. Tako, obitelj  Tedeschi ljeti se kupa.
Vlorë ima mnogo imena koja se različito pišu i različito izgovaraju, više negoli Gorizia, a sva se ulijevaju u gradić u uvali koju prekriva modri plašt od zraka, nad kojim planine zvižde noću. Aulon, Avlon, Avlona, Avlonya, Vallona, Valona, Vlona, Vljora, Vlonë, Vlorë. Masline crne i nauljene kao oči koje otvaraju Hajin prvi poljubac s Ludovikom čija žuta majica ima rupu na desnom ramenu. Mama Adine pite s povrćem, janjad iz Karaburuna,  hladan jogurt pred odlazak u školu u kojoj, kao i u Napulju, na zidovima vise portreti Vittorea Emmanuelea i Mussolinija, harapaš, nazdravljanje uz falanghinu. Nova stanica na putu čije staze Haja ne nazire. Vlorë kao Napulj koji se nosi u džepu. Talijanska škola, talijanski susjedi, talijanska čokolada. Ljubavni izlet na otok Saseno na kojem je vojska, naša vojska, kaže tata Florian, kapljica koja se u zagrljaju ljulja na vrhu Ludovikovog nosa, zamagljena Hajinim dahom.  Valona, utvrđena kao Gorizia. Prvi posjet kazalištu. Novi jezik za iste odlaske, za iste bjegove. More, det, dodir, prekje, strah, frikë, zastava, flamur, Židov, Çifut, rat, luftë, put, udhëtim. Ulica Sadika Zotaja, klupica ispod prozora na kojoj sedamnaestogodišnja Haja kleči i čeka, čeka? Dolazak Arona, moela s Krfa i obrezivanje Orestea dok Florian u unutrašnjosti obilazi područne urede Bance di Napoli. O, da, život je lijep, protječe mimo obitelji Tedeschi koja i u Valoni nalazi palme, pješčane plaže i mnogo svježih plodova mora za tortiglione marke «Barilla». Puno godina poslije, što se u Hajinoj starosti sve češće događa, prošlost ponovno provaljuje u njeno čekanje kao udar, kao skakač koji izranja na površinu vode probijajući proziran mokar zid (sjećanja), Valona titra pred njenim očima posve izmijenjena. Desetljeća prošlosti sačinjene od grozdova zakašnjelih spoznaja koje u meandrima, u skladištima, u skrovištima njene svijesti leže umotane u ispeglane krpe logičnosti, sad ispadaju iz rasklimanih ladica i kotrljaju se, kao otpaci, oko njenih nogu. Taj veliki ršum ona pokušava složiti, jer nakon što kao profesorica matematike zaslužuje mirovinu u klasičnoj goričkoj gimnaziji “Dante Alighieri”, ona ima vremena, da, dok čeka, ima vremena pitati se kako to nisam znala, kako nisam vidjela?  

U Valoni podignuta je prva zastava albanske nezavisnosti još 1912. U Valoni, kad se obitelj Tedeschi 1939. doseljava, živi oko šest stotina Židova a ona, Haja, sjeća se samo Fanny Malli jer je na uzici vodala zeca, i Rubena Ketza jer imao je pune džepove crnih oblutaka i govorio je albanski bolje od nje. Sada zna, u Valoni je postojala sinagoga koju Talijani u vrijeme Velikog rata pretvaraju u arsenal oružja i postojalo je židovsko groblje jer prije nego što su krenule padati bombe, šećući s Ludovikom na razrovanom gradilištu pronalazi pločicu s Davidovom zvijezdom i čudnim uklesanim slovima. To su naši neprijatelji, govore Florian i Ada, ti Grci i ti Albanci, ti partizanski banditi. I Haja vjeruje da neprijatelji su svuda oko njih iako više nije mala. Talijanski brodovi u albanskoj luci tonu. Talijanske slastičarnice zatvaraju se. Gubimo naš rat, kaže Florian, Nijemci nas ne vole, kaže Ada. U Tirani, Enver Hoxha zatvara svoju trgovinu pod nazivom «Flora» u kojoj prodaje alkoholna i bezalkoholna pića, sendviče i duhan, za otvaranje koje (talijanskoj) gradskoj upravi podnosi molbu s potpisom Envero Hoxha. U sve češćim demonstracijama albanski antifašisti sukobljavaju se s karabinjerima i domaćom policijom. U Korči antifašisti pale kasarnu talijanske vojske; 24. srpnja 1942. u Valoni dižu u zrak arsenal s municijom, obitelj Tedeschi trči u dućan s tekstilom u prizemlju zgrade i gubi se među balama cvjetnog pamuka, i sama postajući ukras, uzorak, u čitavom tom vihoru koji se zahuktava. Na aerodromu u Tirani uništeni su reflektori, komunisti vrše diverziju u telefonskoj centrali i prekidaju sve telefonske linije, počinje organizirani ustanak. Florian Tedeschi i dalje obilazi provincijske ekspoziture banke čiji je lojalni službenik. Ada pakira najnužnije. Oreste viče hoću na kupanje, Paula u dnevnom boravku preskače konopac, Nora kaže došla mi je menstruacija, Haja u podrumu među nogama steže Ludovikove ledene prste, onda se savije kao stabljika žutog gerbera i kaže ah.  Njen šapat i njegov šapat osvjetljavaju drvarnicu iz koje izlijeću mačke u lovu na štakore
syçkë pëllumb
lamtumirë
im verdhë ëndërr
të dua
të dashuroj  

Adin dah miriše na jeftin parfem. Autobus je pun žena, djece i živine, trucka se po albanskoj divljini i planinskoj zabiti, ceste su nikakve, tjedan dana putuju do Tirane. Florian zaključava svoj uredski stol kao da će se ubrzo vratiti računima, ispisima, prepisima, kalkulacijama, kamatama, a neće. U Valoni sjeda u automobil do nekog talijanskog generala koji također bježi i prije svoje obitelji stiže u tek otvoren hotel «Dajti», naručuje tanke kobasice, un rocchio di salsiccia, miješanu salatu od svakojakog povrća i sladoled od kupina i vanilije, pravi talijanski, nema boljeg, namigne konobaru. Predvečer šeće avenijom koja se zove Viale Savoia, krasna avenija, kaže, i ostaje bez daha dok promatra otmjene vile zaklonjene mediteranskim raslinjem. Piše se novo staro poglavlje političkih spletki, naručenih umorstava, tajnih službi, nestalih ljudi, nestalih obitelji, nikada do kraja razmršenih priča čiji se truli konci poput istrošene ulične metle vuku zemljom i samo razmazuju govna. Enver Hoxha sve više se fotografira pokazujući svoja dva zlatna zuba. Ada i djeca naprasno zaboravljaju svoj iskrivljeni albanski i samo ponavljaju falminderit shumë, falminderit shumë, nakon čega naglo ušute. Obitelj Tedeschi nekoliko noći provodi na slamaricama u foajeu hotela «Dajti» dok im oko glava stupaju ulaštene talijanske čizme. Haja će kasnije, 1944, sve u koru s Adom i Florianom, rodbini u Gorziji reći bilo je strašno nama Talijanima tamo. Već je 1943, kako vrijeme leti. Početkom rujna, kad Italija u Albaniji više nije nikakav faktor, kad direktor Bance di Napoli još u Valoni depešom obavještava Floriana da apsolutno je slobodan još sljedećeg dana otputovati kamo želi, obitelj Tedeschi tajno prihvaća pomoć male židovske antifašističke grupe koja im osigurava smještaj u blizini aerodroma gdje, s obzirom na to da se vodi rat, avioni stalno slijeću i uzlijeću i bombe padaju kao zvijezde repatice. Oh, otopiše se naši sretni dani, pjevuši Ada, zanjiše kukovima i dobro nategne iz boce s brljom. Strašno, kaže Ada sestri Letiziji i bratu Carlu onomad kad se vraćaju u Goriziju, krajem 1943.

Nema dovoljno hrane, kruh, kava i šećer kupuju se za bonove, Albanci sve manje govore talijanski a sve više albanski, neki čak i njemački. To su divlji ljudi, pričaju Ada i Florian po povratku u Goriziju, ali hrabri ljudi, svakako, da.  Njemačke trupe napadaju, njemačke bombe razaraju, nacisti prebrojavaju, katalogiziraju, pročišćavaju stanovništvo, filtriraju ga, na trgovima svakodnevno osvane po neki čovjek koji visi i njiše se u ritmu palminih lepeza. Ada vjeruje da sve to kratkotrajna je okrutna igra podivljalih dječaka, pa jednoga dana, opet nakon što dobro potegne iz boce koju sada krije u ormaru pod plahtama, s Hajom odlazi u Njemačku vojnu komandu uvjerena kako može pomoći da se oslobodi Florianov kolega, bankar Sandro Koffler. Slušajte, kaže Ada, Sandro je čestit čovjek, to vam kažem ja koja se prezivam Tedeschi. Esesovac samo gleda u Hitlera koji visi gore na zidu i čeka. Tedesco na talijanskom znači Nijemac, kaže Ada, možete mi vjerovati.  Ja, Tedeschi, kaže časnik, eine jüdische Name.

Na putu prema kući Ada kaže Haji hajdemo na sladoled dok ga još ima, dok je još talijanski. I još kaže, ne možeš pobjeći od svog imena. Iza svakog imena krije se priča.
Talijanske trupe u Albaniji sad su u velikoj nemilosti. Vojnike hapse i ubijaju bivši prijatelji koji se u ratu zovu saveznici. Neki vojnici se predaju, neki bježe, mnogi ginu. Obitelj Tedeschi ponovno se seli, ovaj put u središte Tirane, priprema se na odlazak koji se zove repatrijacija. Rujan je 1943. Život curi. Paula i Oreste odlaze u napuštenu palaču fašističkog ministarstva u susjedstvu, gdje po širokim mramornim podovima voze koturaljke i vrište. Život je uzbudljiv. Nacisti sve češće provode racije i pretražuju stanove. Haja s prozora na trećem katu promatra filmsku scenu od koje kasnije pada u nesvijest. Mladić u žutoj majici s rupom na desnom ramenu bježi prema njenoj zgradi, s druge strane ulice na nišanu ga drži nacist zavaljen u otvorenom automobilu. Rafal mitraljeza zakači mladića na dva metra od ulaza. U tren žuta majica nasmije se crveno,
In un momento
Sono sfiorite le rose
I petali caduti
Perché io non potevo dimenticare le rose
Le cercavamo insieme
Abbiamo trovato delle rose
Erano le sue rose erano le mie rose
Questo viaggio chiamavamo amore
Col nostro sangue e colle nostre lagrime facevamo le rose
Che brillavano un momento al sole del mattino
Le abbiamo sfiorite sotto il sole tra i rovi
Le rose che non erano le nostre rose
Le mie rose le sue rose

P.S. E così dimenticammo le rose,–
šapće Ludoviko u Valoni dok gleda kako Haja traži izgubljenu naušnicu u pijesku pokraj mora, zamišljajući da on je Dino Campana a ona Sibilla Aleramo, i zadnji njihov suton istječe, a Haja (tada) nema pojma što on to mrmlja, glupača jedna.
Mladić nestaje u Hajinom ulazu, čini joj se može ga dotaći. Nacisti idu od vrata do vrata, lupaju i viču. Mladić kao da je u zemlju propao. Sutradan Haja odlazi kupiti kukuruzni kruh pomiješan s pljevom i na trgu vidi preko stotinu uredno poslaganih trupala u civilu i u partizanskim uniformama. Prolaznici ne gledaju, samo hitro prolaze gumenim koracima, muškarci leže kao da spavaju, kao da su umorni od rata, kao da su debla za nekakvu gradnju, nema mirisa, nema muha. Trgovine su otvorene, zastave vijore, prozorski kapci su sklopljeni.
Među ubijenima Ludovika nema.