Prvi dan rata

Tog nedjeljnog jutra baka, kći i unuk spremali su se na izlet i kupanje u Čatež, u Sloveniju. Svake nedjelje kad ne bi kišilo odlazili su na izlet iz “zdravstvenih razloga” – da se, govorili su, “nadišu svježeg zraka”.

Baka je odlučna, žilava starica, zapovjedničkog držanja, poput kakva generala. Takva je bila u mladosti, takva će ostati do smrti: rodila se kao general. Ima jedan metalni kuk, jer je svoj potrošila, pa ga potrošenog i slomila… No i dalje se kreće, iako uz pomoć štapa. Kad je susjedski upitate kako je, uvijek odgovara: “Borbeno!” I hrabro nastavlja svladavati stube…
I baka i kći su udovice, kći odavno, baka odnedavno. Djed, nimalo borbene naravi, nagluh, sav okrugao, mekan i blagih crta lica, na sve je načine bio podložan svojoj ženi-generalu. Bez pogovora je slijedio sve njezine upute, čak i one o obveznom “posjećivanju opere”, i slušao ih – premda gluh – s užitkom: valjda je budan sanjao.

Kći je ženska kopija oca – obla, bez kutova, bez majčine oštrine, neodlučna i podložna. I ona kao i nekada otac živi pod čizmom generala, nesposobna da se odupre.
Pripreme su bile, kao i obično, opsežne jer je baka na kupanje odlazila potpuno opremljena… Diktat njihovih navika zahtijevao je medicinsku opremu, odjeću za vremenske prilike u rasponu od ljeta do zime i hladnjak-torbu sa hranom za nekoliko dana, ukoliko bi im što poremetilo plan povratka, koji je bio predviđen za isti dan, u suton. Spremanje bi započelo zorom oko šest, završilo oko osam, kad bi napokon i krenuli…

Jutro je bilo ugodno, ni vruće ni hladno, već svježe i sunčano: proljetno. U nedjeljnoj tišini čulo se cvrkutanje ptica iz procvjetalih krošnji bagremova – kasnije posječenih. Vozila je kći, pod namrštenim majčinim nadzorom. S walkmanom u ušima, unuk je pjevušio otraga. Tek što su krenuli, unuk je poželio jesti i tad su ustanovili da su – nakon svih opsežnih priprema – zaboravili jogurt i unukovu kapu, a taj nedostatak baka nije “mogla prežaliti”; zbog ozonskih rupa sunce je promatrala skeptično… Tako je započeo živahan razgovor oko zaboravljenog jogurta i kape, a za te je propuste baka optuživala kćer…

 Ona je kćer, ponavljala je, “pazila kao djevojčicu” – zato je “odrasla zdrava” – a sada kći, mora “paziti na svoga sina” koji je “još dijete”, žestila se; premda je “malom” već bila petnaesta… U neumornom prepiranju oko jogurta i kape, pola sata kasnije stigli su pred slovensku granicu. Dječak je u međuvremenu skinuo slušalice s ušiju i ustrašeno počeo slušati baku, koja se, u nedostatku zaboravljene kape, spremala pokriti mu glavu svojim rupcem – žutim s crvenim točkicama… Izgledat ću kao gljiva, razmišljao je u panici. Ona otrovna, muhara… Djevojke će mu se smijati…

Dramu oko rupca prekinuo je policajac, zaustavivši ih pred granicom.
– Ne možete dalje! – rekao im je odlučno, ispruživši ruku prema smjeru iz kojeg su pristigli. – Morate se vratiti.
– Idemo u Čatež – rekla je bezazleno kći, ništa ne shvaćajući…
– Kakve su to gluposti! – umiješala se baka, tobože mirno, no već rasrđeno. Kad bi bila ljuta, stezala bi usta, sa svijetlim brčićima, i micala odlučno vilicom…
– Zar ne znate? – malo je oklijevao policajac. Zatim je odlučno dodao: – Počeo je rat!
Na riječ “rat” baka  je posprdno štucnula. 

– Kakav rat!? – proderala se preko glave svoje kćeri. – Kad smo krenuli iz Zagreba, nije bilo rata! Nećete mi valjda reći da je upravo sada počeo…?
– Upravo tako! – odvratio je policajac, uvažavajući moć njezine generalske prirode. – Počeo je rat i vi se morate vratiti! Nikoga ne smijem pustiti!
– To ne može biti! – tvrdoglavo je nastavljala starica. – Toga nigdje nema! Ja sam proživjela dva rata, pa valjda znam! Rat se objavljuje! Da je počeo, čuli bismo jutros na radiju... Nismo li slušali radio? – strogo je pogledala kćer.

– Jesmo, mama – odgovorila je kći.
– I je li bilo rata o kojem govori gospodin?
– Nije, mama! – potvrdila je kći.
– Čuli ste je! – opet se obratila policajcu, koji se od nemoći počeo obilno znojiti.
– Nije bilo rata kad smo mi ustali! Nje bilo rata kad smo krenuli u Čatež! Vi izmišljate! Ne znam zašto to činite, ali vjerujte da ću saznati. Moj muž je bio sudac... Banskog stola! – dodala je.
Policajac je rukom obrisao oznojeno čelo, prebacio pogled sa starice na kćer. Sućutan... I on je valjda kod kuće imao sličnu majku, pred kojom je bio nemoćan – svoga kućnog generala.
– Molim vas, okrenite se i vratite se – s beskrajnim je strpljenjem ponovio kćerki. – Ne možete u Čatež, ni vi ni itko drugi! Vjerujte mi kad vam kažem! Slovenija je u ratu!

U međuvremenu, iza njih se stvorila kolona koja se raspadala pred obavijestima ostalih čuvara reda. Neki automobili smjesta su se okretali, iz drugih su vozači izašli, znatiželjno motreći granicu... I preko nje... Gdje se vodio taj rat... Ako je i počeo, to se ni po čemu još nije vidjelo. Većina od njih nije nikada doživjela rat, samo su o njemu slušali: od majki, očeva, djedova i baka. Ili su gledali simulacije ratova u filmovima. Stoga se nisu uplašili, neki su se, dapače, smijali...

– Kakav rat!? – komentirali su poput bake. – Vjerojatno je netko poludio! Ili policajci imaju vježbe na granici?!
No i ti nevjerni Tome najzad bi posjedali u automobile i krenuli natrag u Hrvatsku, u Zagreb... Danas ništa od kupanja! Samo se baka nije dala uvjeriti.
– Vozi u Četež! – ponovno je naredila kćeri.
– Ali, mama… – zavapila je kći.
Unuk je odahnuo jer su zaboravile na rubac… Ti bokca! Rat! veselio se, kao da se radi o nekom ratu u svemiru na njegovoj videoigrici… Ponovno je nabio slušalice na uši kao da će mu kaseta iz walkmena potvrditi da je rat upravo počeo. 

– Ako nastavite dalje, morat ćemo vas privesti – zaprijetio je policajac nekako nesigurno, jer ni sam nije znao kako bi to izveo…
– To bih htjela vidjeti! – odgovorila je baka podrugljivo. Krenuli smo u Čatež, u Čatež ćemo i dospjeti! Rat u Sloveniji!? Što sve neće izmisliti!
– Ja mislim, mama, da bismo se trebali vratiti – promucala je kći. – Gospodin policajac valjda zna što govori… 

– Molim?! – reče baka, ne vjerujući vlastitim ušima. – On zna što govori kao što sam ja engleska kraljica!
Usporedba ju je odobrovoljlila, jer se osjećala kao kraljica – čak ona engleska…
Kći je iskoristila taj kratki bljesak popuštanja i počela okretati automobil… Majci se mogla suprotstaviti samo djelom, nikako riječima… Dok je okretala automobil,  uhvatila je zahvalan pogled policajca i ogorčen svoje majke. Starica je od srdžbe zanijemjela; samo joj se micala čeljust… Kao da preživa. Odlazak je doživjela kao poraz na bojištu, jedan od rijetkih u njezinu uspješnom životu… Bore su joj se pretvorile u koplja i mačeve. Lice joj je predstavljalo pravu masku rata što ga je u sebi vodila s “poludjelim policajcem” kako je tiho promrmljala, ali tako da je čuju, i sa svojom kćeri koja se usudila proturječiti joj i to još udružena s neznancem... Čak i da je policajac govorio istinu – nastavljala je mrmljati u bradu, njezina kći je morala stati uz nju… Umjesto toga, ponizila ju je pred policajcem! Pred unukom! I u njezinu majčinstvu! Cijelim putem natrag obraćala se samo sebi, ignorirajući kćer, kao da ova “ne postoji”; čak se oglušila na pitanja unuka, kojega je zanimalo mogu li “nekamo drugamo na kupanje?”…
– Kakvo kupanje! – odvratila mu je majka, koristeći bakinu uvrijeđenu odsutnost. – Ako je rat u Sloveniji, onda je i kod nas. Sada ne treba putovati!

Na te riječi baka je prevrnula očima, okrenula glavu, stala promatrati krajolik... Napadno. Protiv kćeri. Sama sebi činila se jedinom prisebnom osobom usred poludjela svijeta.
– Vidjet ćemo sutra što će biti od toga rata! – mrmljala je…
Od tih misli ublažile su joj se oštre crte lica, usne opet opustile i na njima se čak pojavio osmijeh, istina podrugljiv. Opet je bila gospodar u svom malom svijetu, gdje je ona odlučivala o ratu i o miru. To je ostala i kad je navečer, na televiziji, nepobitno dokazno suprotno – naime da je toga jutra zaista počeo rat…

– Ugasite televizor pa više neće biti rata! – hladnokrvno je dobacila svojoj kćeri i unuku prije nego će se pobjednički zavući u krevet.