Prvi svibnja - praznik vlasti

Ako jagode i mladi krumpir možete kupovati u siječnju, ako se pahuljice snijega “pare” s laticama na rascvjetalom drveću, ako se pohotnom Ronaldu podvaljuju transvestiti, ako se socijaldemokracije u cijelom svijetu najlakše sporazume s krupnim kapitalom, ako je Zdravko Tomac sricao pamflete o Stepincu i drugim neprijateljima naroda dok je Marko Veselica čamio u zatvoru kao politički osuđenik i ako sad isti taj Tomac izdaje knjigu razgovora s istim tim Veselicom, ako sve može sa svim, zašto bi u tom svijetu izvrnutom naglavce hrvatsko radništvo, odnosno sindikati, bili iznimka?! Prvi svibnja “dojmljivije” obilježavaju oni koji baš ničim ne dijele radničku sudbinu a mnogočim pridonose da ona bude nevoljna.

Uoči ovogodišnjeg praznika s vođama najjačih sindikata u Hrvatskoj i Sloveniji našli su se hrvatski i slovenski premijer Sanader i Janša, na radničku feštu u zagrebački Maksimir pozvao je gradonačelnik metropole Milan Bandić, a od tajkunskog društva i tajkunskih jahti prijašnjih se godina jedan dan odmarao i s onima koji prekapaju po kantama za smeće družio i predsjednik Mesić. Ne samo da su najveći preziratelji radnika, vladajući hrvatski političari, iskoristili priliku da se himbeno dodvore sirotinji, nego su joj priredili i obilje demagoških mamaca. Tako je Bandić trijumfalno priopćio kako ove godine u Maksimiru neće biti šatora za elitu i kako će svi jesti iz istoga kazana, a Sanader je sročio povijesnu misao: “Nema dobrog poslodavca bez zadovoljnih radnika”.

Sad bismo trebali povjerovati da su istinsko Bandićevo društvo za stolom za kojim se objeduje radnici koji jedva prežive mjesec među ostalim i zbog njegovih nameta, a ne karijeristi kao i on, varalice, podmitljivci, kriminalci i lovaši s kojima razmjenjuje usluge. Također bismo trebali povjerovati da Sanader vodi zemlju u kojoj gospodarstvo cvate upravo zato što su u njemu radnici zadovoljni, to jest dobro plaćeni, a ne zemlju u kojoj je gospodarstvo jedno od najlošijih u Europi i u kojoj upravo njegova vlast zakonima omogućuje bestijalno izrabljivanje radnika.

Na što računaju Sanader, Bandić i drugi političari kad se umiljavaju onima s kojima ni po kojem mjerilu ne pripadaju istom svijetu i za čiji su tjeskobni materijalni položaj najviše krivi? Pa znaju da će svi mediji to zabilježiti, znaju da će ponetko naivan ili prostodušan povjerovati da imaju dobre nakane te znaju da će to nevoljko druženje kratko trajati pa će ih sneveseliti otprilike kao sprovod na koji najradije ne bi išli, ali moraju tamo biti viđeni.

To se ponavlja iz godine u godinu. Bilježe se nove dosjetke ili stare parole, primjećuje se gdje je koga bilo ili nije bilo. S jedne strane “ultimativni” zahtjevi sindikata, s druge strane “utješne” riječi političara, pokoji zvižduk, pokoji pljesak, ovisno o tome o kome se stvorio mit kao o “poštenom političaru” koji bi htio sve najbolje, ali što on može kraj tolikih lopova! No nevolja i jest u tome što ni u vlasti ni u oporbi nema ama baš nikoga kome je stalo do socijalne pravde, a najgore je što su nacionalni sindikalni vođe - Kunst do Kunsta, koji igraju svoju igru ili s Račanom ili sa Sanaderom ili sutra s nekim trećim kome će žrtvovati radništvo radi svog osobnog probitka.

Za to radništvo doista je depresivna spoznaja da skupina srednjoškolskih maloljetnika može uzdrmati vladu dok se radnički vođe grle i ljube s Bandićem, Sanaderom i drugim političarima kojima služe kao socijalni dekor. A i bez toga grljenja vlast je mirna, jer joj preko sindikata iz EU ništa ne prijeti: Bruxelles, štoviše, očekuje da kerberi vlasti i od radnika i od sindikata štite profite kompanija iz zemalja Unije.