U jednoj od najsiromašnijih europskih zemalja, iscijeđenoj ratom, lopovlukom, porezima, kreditima i svim zalima partitokracije, osobito socijaldemokratima trebale bi biti bliske snažne simbolične poruke pape Franje. Posljednja je da su oni na položajima tu prije svega da služe, svima, nikoga ne odbacujući. Osobito ne nepismene, kako je to neki dan učinio Nenad Stazić. Iako je, zahvaljujući i takvima, u prilici već 13 godina saborskom plaćom i privilegijima naplaćivati svoj intelektualizam, pa i uživati u slobodi da protivnike uvođenja ćirilice u Vukovaru nazove “nepismenim neznalicama i suvremenim barbarima”, odnosno “nepismenim šovinističkim masama udruženim u kojekakve samozvane stožere”.
U vrijeme Domovinskog rata bilo je i nepismenih pa i onih koje bi intelektualni snobovi nazvali suvremenim barbarima, ali kad je trebalo braniti domovinu, ni Stazić kao ni bliski mu po razmišljanju nisu nametali takve kriterije. Štoviše, devedesetih je Hrvatska mnogim “pametnim glavama” bila, parafrazirajmo Stazića, zemlja za budale. Ne mislimo pri tomu samo na likove poput Vojislava Stanimirovića koji je u političkom smislu služio istinskim barbarima u Vukovaru, a onda kao jedan od posljednjih ratnih likova u vrhu politike i nakon više od 20 godina funkcionirao kao navodno sredstvo pomirenja i bio doseg, valjda, kako srpske tako i hrvatske pameti i civiliziranosti. Hrvatska je u ratnim vremenima bila zemlja za budale i svima koji su samo fizički bili na ovoj strani, pa i učenim kozmopolitima, da bi danas i takvi bez nelagode guštali u čarima državnosti te zapravo “zemlje za pametne”. Osobito u višejezičnoj Istri. Umjesto da su svoju multikulturalnost, kao i novac poreznih obveznika i kulturno osviještenih tajkuna investirali u “primitivnom” Vukovaru, pa makar pri tomu koristili i prijevozničke usluge Hrvatske vojske. Tada ćirilica sigurno ne bi bila takav problem kakav, na žalost, predstavlja u Vukovaru. U svakom slučaju, za to je više kriv sam Stazić kao političar i intelektualac od svih “nepismenih neznalica” zajedno. Jer, za razliku od njih koje nosi srce, on zna što i zašto čini pa i kad zloupotrebljava zastupničku slobodu govora nekažnjeno govoreći o “vukovarskim barbarima”. I to na proslavi Statuta istarske županije u Poreču!? A predsjednik države Ivo Josipović netom je bio upozorio kako “kriza često zna biti katalizator niskih strasti”.
Zato analizu političke pismenosti i intelektualnih dosega takve Stazićeve retorike prepustimo SDP-u, gdje nije jedini koji za sebe misli da je napredan i civiliziran prvoborac u zatucanoj Hrvatskoj. “Zatucana neznalica” danas je Crkva sa “srednjovjekovnim pogledima”, stručnjaci iz Špičkovine, svatko tko se protivi nekoj investiciji, sužavanju radničkih prava, ograničenju bankarskih profita... I oni su Hrvatska! Za pooštrenu retoriku i bujanje napetosti nisu krivi samo šovinistički ispadi. I skandaliziranje nedolaska vrha vlasti na obljetnicu pogibije Josipa Jovića na Plitvicama govori da društveni fitilj gori i čini se da je pitanje samo kada i gdje će eksplodirati. Stoga ni izljev Stazićeva “intelektualizma” nije bezazlen, to više što je bio u funkciji izaslanika predsjednika Hrvatskoga sabora. Znači li to da i Josip Leko, a time i Sabor, stoje iza njegovih riječi!? Zar većina u Saboru uistinu drži da će takav govor o “vukovarskim barbarima” pomoći Vladi da uspostavi poštovanje hrvatskih zakona u Vukovaru!?