Lijepa je i smrdljiva ptica pupavac, lat. upupa epops, znana i kao kruničar, božjak, nebogled i futač. Oku je ugodna, nosu odvratna, leti lelujavo kao leptir, držanja je kraljevskoga, kukce i sitne kralježnjake proždire tako da ih polužive baca uvis i sačekuje raširena kljuna. Gnijezda gradi površno, koristi se već postojećim rupama u trulim deblima, procijepima, žljebovima, napuštenim gnijezdima drugih ptica. Mnogi bi je rado pojeli, ali odustanu kad ih zapahne svojim raskošnim smradom. Smradom vlastitih izlučevina i prljavštine u kojoj živi. Gnijezdo brižno puni izmetom i čeka da se ucrva, jer crvi su joj omiljena hrana. Njezinu smradu ne mogu odoljeti muhe, a ona voli muhe. U smradu ptica pupavac živi, smrad je štiti i hrani, a za utjehu je nagrađena rajskom ljepotom.
Da se parabole o pupavcu sjetim baš sada, usred čarke između našeg predsjednika Josipovića i predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj Pupovca, navela me, dakako, sličnost u imenu ptice i političara, no ne bih je ovdje rastezao da u njoj ne vidim dublju istinu o politici i poslu političara. Najme, kaj (kako je nekad u svojim popularnim kolumnama znao reći pokojni kolega Joža Vlahović), ono što običan građanin doživljava kao prljavštinu i nad čime je spreman začepiti nos, u politici i među političarima, kao i u životu ptice pupavca, može biti normalan način djelovanja i postizanja cilja. Ne, nije riječ o tome da cilj opravdava sredstvo, nego o tome da ono što jednima neugodno vonja, drugima privlačno miriše.
Pupovac je cijelu svoju političku karijeru zasnovao na poticanju nezadovoljstva među hrvatskim Srbima i na guranju srpske manjine u Hrvatskoj u sukob s Hrvatima i hrvatskom državom, odnosno na nuđenju svojih usluga (svima u Hrvatskoj i izvan nje, koji su takve usluge voljni honorirati) u smirivanju tog nezadovoljstva i tog sukoba. Najbolje se to vidi na primjeru sela Srba i njegova ustanka 27. 7. 41. Premda ustanak u Srbu nije bio ni antifašistički, ni antiustaški, nego samo i jedino antihrvatski, žrtva kojega su bile tisuće hrvatskih i muslimanskih civila, g. Pupovac svojim sunarodnjacima proslavu tog ustanka uporno nameće kao nacionalni (srpski) praznik. Ono što je već 1941. bilo jasno i vodstvu KPH/KPJ, a što se vidi iz partijskih osuda ustaničkog vodstva, da je humus ustanka u Srbu bila mržnja prema Hrvatima i Hrvatskoj, a ne antifašističke ideje, g. Pupovac ne želi priznati ni 2012. On želi da taj događaj bude vječni kamen smutnje između Srba i Hrvata, vječna prepreka na putu hrvatsko-srpskog pomirenja, jer smrad smutnje hrana je od koje se može udobno živjeti.
Naš g. predsjednik u svemu je podržavao g. Pupovca, iz svojih razloga (koji mnogima mogu smrdjeti, ali to ništa ne mijenja na stvari), no kad su se političke prilike nedavno promijenile, a g. Pupovac ostao bez priključka u srbijasnkom državnom vrhu, g. Pupovac je dobio pakrački dekret. Ali, molim, niti žalim g. Pupovca, niti hvalim g. predsjednika, samo hoću reći da ono što smrdi - smrdi!
lipa je to priča ali mislim da sve postoji zašto a to isto mčini mi se radi i ptica ćuk -- ali pupovac ptica i pupovac intelektualac je nešto neusporedivo ptica pupovac vridno radi da prihrani sebe i mlade a ovi gledaju u nebo ---proračun i kako ga što bolje podijeliti da njemu ostane najviše --