Publika neprijatelj u Frljićevu teatru

Nikako mi iz glave ne idu glave što vire iz daščanih rupa na izvedbi kazališnog komada “Dantonova smrt” u Dubrovniku. Da je te glave tamo prikovao krvnik neki po nalogu strogoga suda; da su glave kroz rupe na podu provučene protiv volje svojih vlasnika; da je cilj fiksiranja nesretnih glava javno sramoćenje ljudi na čijim ramenima one stoje; da je, znači, posrijedi izvršenje teške neke kazne, razumio bih. Zašarafila ljude u pod sila jača od njih i nema im druge nego da trpe. Ali ne mogu razumjeti da su se glave časnih ljudi, čestitih građana, među njima i nekih mojih dobrih znanaca, dragih, simpatičnih osoba, dale u pod zabiti dragovoljno, u dobrom raspoloženju, neke čak i na vlastitu inicijativu! Što je to u čovjeku što ga čini tako pokornim, da se iz čista mira dade poniziti!? I to za svoj novac!

Što ako nekoga od zakovanih zasvrbi uho? Ili mu u oko upadne mušica? Ili bi kihnuo? Ili ga, ne daj Bože, usred predstave nužda potjera na zahod? Na kraju krajeva, što da radi gledatelj kojemu se izvedba ne dopada i koji bi htio diskretno, da nikome ne smeta, izaći iz teatra? Zasužnjenom, okovanom, jadnom, bespomoćnom, ne preostaje mu drugo nego da najbližeg glumca zamoli da mu upomoć pozove Gorsku službu spašavanja!

Naravno da mu nitko od glumaca ne bi htio pomoći, jer mučenje publike bitna je nakana njihova redatelja. Predstava se i radi zbog nemilosrdnog obračuna s publikom, prema kojoj se današnji faktotumi hrvatskog kazališta (Frljić i dr.) odnose kao prema svom glavnom neprijatelju. Ništa ne mrze tako snažno kao čovjeka u gledalištu. Njemu će bez ikakva ustezanja učiniti sve najgore što mogu smisliti! Da, muče oni i svoje glumce, tjerajući ih ne samo da se osvećuju publici, nego i da na sebe navlače smrdljivu ucrvanu govedenu ili da đipaju pozornicom slomljenih udova. No, glumci su za svoj posao plaćeni, imaju sindikat, nisu posve nezaštićeni, a publika tiraniju podnosi s kartom u džepu! Zašto se ne buni? To ne razumijem.

Svoje agresivno ponašanje moderna hrvatska režija pokušava opravdati potrebom da se s pozornice svim mogućim sredstvima, ako ne ide drugačije, onda i kazališnim, intervenira u izvankazališnu zbilju. U njezinim očima gledatelj nije čovjek koji ima prava (na zabavu, spoznaju, doživljaj, katarzu... i na dostojanstvo gledanja predstave), nego izravni i jedini krivac za sve što u stvarnosti ne valja.

Gledatelj je nitko i ništa, dramski je pisac krpa, kazalište je stara kanta koju valja razbiti, to je filozofija redatelja koji okivaju publiku i kojima je, kako s pomoću termina iz seksološkog leksikona reče jedan od njih, najvažnije da “penetriraju što dublje u stvarnost”. Neka, brate, penetriraju, ali je malo nejasno zašto bi to radili samo na mondenim mjestima uz Jadransko more. Ima stvarnosti i drugdje, pa ako im je do nje već jako stalo, zašto neku od svojih revolucionarnih predstava ne naprave na Jakuševačkom smetlištu ili u izgorenom kukuruzištu u Babinoj Gredi? Neka tamo nađu publiku i neka je pokušaju zakovati.