Vijesti su stizale nepotvrđene, ali uvjerljive. Fotografija je bila krvava i negledljiva. Nitko ne zaslužuje tako strašnu smrt, pa ni diktatori za koje bi bilo pravednije da im je suđeno. Ali tako je skončala libijska “ljubičica bijela”: onako kako je i vladala.
Ona prava “ljubičica bijela” pukovniku Gadafiju bila je uzor. Od maršala Tita, koji je ljude slao u logore čak i ako bi se bezazleno našalili njegovim opjevanim nadimkom, Gadafi je štošta naučio. Obojica su možda i imali pravedne ideale za koje su nekad ratovali, ali su se s vremenom pretvorili u zle karikature: u službama su zapošljavali ubojice koji su proganjali svakog tko se s njima nije slagao, a prema vanjskom svijetu, s manje ili više uspjeha, glumili su šarmere.
Gadafi se u 21. stoljeću reinkarnirao u prijatelja takvih uglednika kao što je Tony Blair. To je doista bio veliki zaokret: još 1999. podržavao je Miloševića, a desetljeće poslije novcem je podmazivao prijateljstvo s britanskim premijerom koji je osmislio bombardiranje Srbije. Ali ništa mu nije pomoglo kad se narod probudio. Gadafijev narod bio je kao gospoda u malim oglasnicima: dobro situiran, ali u očajničkoj potrazi za “onim nečim”. Za slobodom. Uživali su u povlasticama i visokom BDP-u. Ali, ugnjetavani i neslobodni, priključili su se Arapskom proljeću i ustali protiv diktatora.
Čemu nas je naučila lekcija iz Libije? Tomu da su se vremena promijenila. Nitko više ne može živjeti u iluziji da će vladati cijeli život, poubijati i pozatvarati protivnike, nagrađivati poslušnike i mirno umrijeti u uvjerenju da će mu na sprovod doći pola svjetskih državnika. I egipatskom Mubaraku, da nije svrgnut, na sprovodu bi se vjerojatno okupili mnogi vladari. A gdje je sad? Čeka smrt u ćeliji dok mu se sudi u Kairu, sa šansama da mu se na sprovodu umjesto Obame pojavi zatvorski čuvar.
Ajde da probamo ovako. Samo za starije od 45 godina. Neka svi citaoci kojima je bilo bolje dok je Tito bio predsednik daju ovom komentaru plus, a neka svi kojima je sada bolje daju ovom komentaru minus.