Demokracija je jako relativna stvar, a oni koji se busaju u prsa hvaleći se svojom demokratičnošću, u stvarnosti, iako često jako daleko od očiju javnosti, zapravo su najveći problem. Oni koji se smatraju lučonošama demokracije često misle da im je dozvoljeno činiti sve kako bi tu demokraciju i zaštitili. Po principu – cilj opravdava sredstva – opravdavaju se postupci koji su nedemokratski i protuzakoniti na svim razinama.
Špijunska afera koju je pokrenuo Edward Snowden nije tek puka špijunska afera i čovjek koji ju je pokrenuo to jako dobro zna, a znao je i u što će se pretvoriti njegov život u trenutku kada otkrije nedemokratsku rabotu onih koji se smatraju globalnim prvacima u tom pogledu. Za to su sigurno potrebne sasvim suluda hrabrost i potpuna odlučnost, i to bez obzira na moguće strašne posljedice. Snowden je prošloga petka vrlo jasno kazao da je svjesno otišao od svoje obitelji, lišio se ugodnog života i raja, kako je on to sam nazvao. Zašto? Običnom čovjeku vjerojatno nikada neće biti jasno zašto netko na ovaj način žrtvuje sebe i vlastiti život za neki viši cilj. No, ima onih čija istinoljubivost ide toliko daleko da su spremni na potpunu žrtvu. Snowden, ali i Julian Assange ekstremni su primjeri onoga što čak slobodno možemo nazvati luđačkom hrabrošću i idealizmom zato što se zapravo bore protiv giganta, Golijata koji je nemjerljivo moćniji i čija je jedina želja da ovakve pojedince zgnječi i ispljune.
I sam Snowden igra vrlo zanimljivu igru tražeći utočište u zemljama koje su sa Sjedinjenim Državama u vrlo delikatnim ili pak lošim odnosima. Kina je bila samo prolazna postaja, iako i tu ima neke simbolike – tajne do kojih je došao objavio je sklonjen u Hong Kongu, u Kini koju politički establišment u njegovoj domovini gotovo iz dana u dan proziva zbog kršenja ljudskih prava. Ono što postaje ludo zanimljivo njegov je boravak na de facto ruskom tlu. Ruski predsjednik Vladimir Putin igra vrlo preciznu i lukavu igru koju može igrati samo čovjek koji je veći dio života bio rasni agent i obavještajac, dijete KGB-a, koji je za vrijeme hladnoga rata i te kako znao igrati s protivničkom stanom, odnosno s američkom obavještajnom zajednicom.
Putin i Obama razgovarali su telefonski o ovome problemu, a najzanimljivija pojedinost je da je Putin pokušavao Obami “utrapiti” Snowdena ili kao borca za ljudska prava ili kao disidenta uvjeravajući ga pri tome kako nikako neće dopustiti da Snowden s ruskog tla nanosi daljnju štetu američkim interesima. Obama i Bijela kuća, s druge strane, iz petnih žila upiru se da Putinu objasne kako je Snowdenovo izručenje pravno apsolutno utemeljeno zato što je prekršio američke zakone i to tako što je u javnost pustio povjerljive, tajne informacije, za što bi mogao biti kažnjen i smrtnom kaznom. Upravo je to jedan od faktora na koji se Moskva poziva jer je “zabrinuta” za Snowdenovu moguću sudbinu bude li izručen svojoj domovini. Rusija, naime, od 1996. godine ima moratorij na smrtnu kaznu, pa može s punim pravom odbiti izručenje iz plemenite pobude da sačuva život nekoga tko se ionako samo bori za istinu i ljudska prava i koji u Rusiji, da nema moratorija, nikada ne bi bio osuđen na smrtnu kaznu jer je ruski zakon, da moratorija nema, propisuje samo za teška ubojstva i genocid.
Zaključak je da Putin trenutačno uživa u tome što Washingtonu pokazuje da je Rusija zapravo ta koja štiti nečija ljudska prava i stoga je spremna pomoći Snowdenu koji je ionako razotkrio nelegalnu rabotu. Neizravno pokušava poručiti i to da je NSA, a onda i državna vrhuška u Washingtonu kao nalogodavac, prekršio svoje vlastite zakone koji ipak ne dopuštaju prisluškivanje svega i svakoga i to u potpuno bezočnim razmjerima.
I Snowden je shvatio Putinovu igru i spreman je prihvatiti njegove uvjete u zamjenu za privremeni azil. Cijela ova priča tek se počinje razmotavati, a već sada ima potencijala da se pretvori u aferu desetljeća.