Putin za slavu majke Rusije

Pred čudotvornom ikonom Djevice od Tikvina molili su se svi ruski carevi uoči krunidbe. Jedan je prekršio tu tradiciju i platio glavom. Bio je to Nikola II. kojega su pogubili komunisti. Vladimir Putin nije ništa htio prepustiti slučaju i krenuo je stopama brojnih careva. Još potkraj siječnja otišao se pokloniti Djevici od Tikvina i zatražiti od nje ono što su tražili svi njegovi veliki prethodnici. I u trenucima kada je objavljivao da se njegov veliki san opet ostvario, uz nekoliko suza radosnica, Putin je uzviknuo: “Slava Rusiji!”

Upravo su to riječi kojima bi se mogao sažeti sav njegov politički program i filozofija, na kojoj je vrijedno radio za mandata Dmitrija Medvedeva, koji mu je poslužio kao svojevrsni “time out”, vrijeme za stvaranje nove “agende za Rusiju”.

Svoja prva dva mandata Putin je potrošio na čupanje Rusije iz političkog, gospodarskog i moralnog ponora u koji ju je gurnuo Boris Jeljcin. To je bio težak i zahtjevan posao, no Putin je ipak uspio. No dva mandata nisu bila dovoljna da stavi Rusiju na ono mjesto koje, po njemu, ona zaslužuje.

Jedan od osnovnih Putinovih projekata jest da na međunarodnom planu Rusija ponovno zauzme svoje staro mjesto svjetske supersile koja će u svakom trenutku s autoritetom i snagom na međunarodnoj sceni moći kontrirati Sjedinjenim Državama. Putin dobro zna da za to treba moć i suvremenu oružanu silu pa nije čudno da posljednjih dana u javnost izlaze vijesti o najnovijim dostignućima ruske vojne industrije, ali i Putinove najave da za modernizaciju vojske kani potrošiti supstancijalnu količinu novca. Vojska mu treba da ponovno stvori ravnotežu, no ne nužno i da ratuje jer se pokazalo da je američko potezanje oružja i beskrajno ratovanje krajnje kontraproduktivno.

Drugi projekt je onaj kojemu je cilj stvoriti zonu političkog i gospodarskog utjecaja, i to u dijelu svijeta koji bi se mogao opisati kao prirodna ruska zona utjecaja. Jedna od njegovih ideja je stvaranje euroazijske unije koja bi okupila bivše zemlje SSSR-a, ali i neke druge zemlja koje zaključe da im se isplati biti pod moćnim ruskim skutom i zaštitom.

Druga linija stvaranja zone utjecaja puno je šira, a konkretnih naznaka da se na tome već počelo naveliko raditi već ima. Odlični primjeri za to su Irak, Sirija i donekle Iran, a glavna je metoda izuzetno duboko povezivanje na gospodarskom planu.

Prije četiri godine Moskva je otpisala više od 90 posto iračkog duga (12 milijardi dolara), i to još iz vremena SSSR-a. U zamjenu za to ruska naftna kompanija Lukoil ponovno je dobila pravo vratiti se na naftna nalazišta na kojima je bila za vrijeme Sadama Huseina, što je u principu bio sočni kolač zbog kojega je Amerika i napala Irak. Otad pa do danas ruska diplomacija intenzivno je radila u Bagdadu, a premijer Maliki sve je češće govorio o tome kako će upravo ruske kompanije igrati najveću i najvažniju ulogu u obnovi Iraka. Rusija je ovdje izvojevala ključnu bitku a da nije opalila ni metka i potiho otela Washingtonu plijen za koji je poginulo više tisuća Amerikanaca.

I Siriji je Rusija prije nekoliko godina otpisala 73 posto duga, što je također otvorilo široko polje utjecaja i svakovrsne suradnje – od političke podrške na međunarodnom planu pa sve do kupnje oružja i davanja koncesija za naftna nalazišta (nalazišta koja je zbog sankcija napustila Ina gotovo sigurno idu u ruske ruke). Ne treba zaboraviti da je Rusija Iranu prodala nuklearnu tehnologiju, odnosno sagradila nuklearnu elektranu koja je postala jedan od temelja tamošnjeg kontroverznog nuklearnog programa. Očekivati je da ovaj put Rusija na Afganistan krene upravo ovakvim “oružjem” koje zemlji donosi dobrobit i koje veže na dugi rok.

Tako ćemo u idućih šest, odnosno 12 godina vjerojatno biti svjedoci dovršenja Putinova plana, odnosno procesa povratka Rusije na ono što je nekada bila. U cijeloj toj priči oporba mu vjerojatno ne može nanijeti nikakav teži poraz.