Još se nijedan hrvatski ili vukovarski Srbin nije zahvalio premijeru Zoranu Milanoviću na njegovoj principijelnosti i nepopustljivosti oko uvođenja ćiriličnog pisma na službenim pločama u Vukovaru. Čini se da srpska zajednica nije baš najsretnija jer je posljedica novo zaoštravanje međunacionalnih odnosa.
Naravno, nesumnjivo je da ono što smo gledali dok su se razbijale ćirilične ploče dubinski izvire iz najgoreg šovinizma koji se opravdava ratnim frustracijama.
Ključno pitanje je zašto je ova vlada baš sada krenula u akciju zabijanja tzv. dvojezičnih ploča. Zašto su tako odlučno pošli s tezom \"zakon će biti proveden i to odmah\". Zašto baš nekoliko dana prije ionako rizične nogometne utakmice u Beogradu? Zašto baš nekoliko dana prije prvog službenog posjeta Ive Josipovića Beogradu kad se znalo da će sve to izazvati novu eskalaciju međunacionalnih netrpeljivosti? Hoće li to predsjedniku otežati normalizaciju odnosa sa Srbijom? Zlobnici bi mogli pomisliti da je to Milanovićev odgovor Josipoviću koji ga nije podržavao u aferi Perković.
Ove dvije nametnute afere i ova dva vladina poteza izgledaju krajnje nelogično. Usput, sve su radili krajnje traljavo. Lex Perković je usvojen praktički dan prije ulaska u EU i iza leđa europskih partnera. Ćirilične ploče postavljane su u Vukovaru tajno, noću, u cik zore.
A dok svi sada razglabaju o Perkoviću i ćirilici, zemlja klizi prema bankrotu. Pa kome sve to treba? Osim samoj vlasti?
Pomisle li, ponekad, u ključnim trenucima i težim situacijama, čelni ljudi SDP-a i Vlade, što bi u njihovoj situaciji učinio pokojni, lukavi, prepredeni i pametni Ivica Račan? Čovjek bez kojeg danas ne bi bilo ni SDP-a ni njih.
Siguran sam da bi s postavljanjem ćiriličnih ploča sačekao. Prepustio bi to zadovoljstvo HDZ-u, kad preuzme vlast na sljedećim izborima. Jer, to se mora napraviti prije ili kasnije. A HDZ i njihov vukovarski koalicijski partner SDSS već su dobro uigrani tim.