Baš smo se nasmijali, moja susjeda i ja, kad smo se sreli u obližnjoj prodavaonici. Netom prije ruka mi je zadrhtala pa se brzo i odmaknula od boce radenske te zahvatila hrvatsku ili bosansku (a opet našu), svejedno, varijantu mineralne vode.
Malo smo komentirali taj moj, polusvjesni bojkot slovenske robe sa zaključkom da je i jednodnevni dovoljan. Slovenci mogu odahnuti, Hrvati neće krenuti u sustavni bojkot njihove robe. Ne pada im to, uglavnom, na pamet. Ali im dolaze, sami od sebe, novi vicevi o Sloveniji i Slovencima. Nije politički korektno, ali su uistinu zabavni.
Gdje god dođem, svi se smiju i zabavljaju na slovenski račun, što je malo neobično, jer nije se za šaliti s potezima slovenske politike koja Hrvatskoj sada čini dosta štete. Opipljive. Postane li, naime, naš ulazak u EU neizvjesniji, zakašnjeli, to bi moglo smanjiti i krediti rejting zemlje, a to stoji na stotine milijuna eura na godinu. Ponosan sam na svoje Hrvate, pa i na sebe. Dosad smo se na slovensku politiku prema Hrvatskoj jako ljutili, nismo birali sočne izraze, a sada smo opušteni. Ponašamo se civilizirano, europejski, poput Slovenaca, a oni su postali zapjenjeni Balkanci. Strahuju od protumjera, plaše se doći u Hrvatsku. Namjerno muče jadne gastarbajtere, koji na izlazak iz Dežele čekaju tri sata. Pred Božić. Svašta.
Kolegica s radija Antena Sonja Šarunić potpuno je u trendu i zove slušatelje da se “pomole za Slovence, ali za one koji su protiv nas”. I ona se zabavlja. Zabavlja se, na neki svoj način i premijer Sanader. Pa kolegi Pahoru kaže da pristaje na sastanak premijera, ali uz nazočnost “sekundanta iz EU”. Ne vjeruje Pahoru, pa želi svjedoka. No, Hrvatima ostaje zagonetkom zašto su se sada u Sloveniji toliko uzburkali.
Na Facebooku organizirane su slovenske straže koje pale crveno svijetlo za Hrvate, slovenske parlamentarne stranke konsenzusom su blokirale hrvatske pregovore s EU, a treneri ne puštaju male Slovence u Zagreb na karate turnir. Šta im je? Jesu li im mjerhurići iz radenske udarili u glavu? Sreća da je Hrvate udarilo na zabavu, no sjećam se vremena kada su nas slični potezi slovenskih vlasti skupo stajali. Početkom rata, u Osijeku, kao ratni reporter, s nevjericom sam u podrumu kriznog štaba gledao kako zapovjednik izvlači dva njemačka armbrusta, protuoklopna projektila, ispod svoga kreveta.
Moje je pitanje bilo – s koliko se projektila branimo od prodora tenkova JNA u Osijek? Doznao sam da je novac skupljen, oružje kupljeno, no nije još stiglo u Osijek. Pa gdje je, pitao sam? – Drže ga Janšini u Sloveniji, valjda će doći, odgovoriše mi. Nekoliko dana poslije pao je i Sarvaš, nisu ga dečki više mogli braniti s dvadesetak kalašnjikova. Jedan ugledni riječki političar također je uplatio u Sloveniji oružje za riječku teritorijalnu obranu. Nekoliko milijuna maraka.
Pa, kako oružje nije stizalo, krenuo je vratiti novac. Prvo je on naganjao Janšine, a onda njega slovenska tajna služba. Oružje smo poslije nabavljali drugim kanalima, crna priča s crnih tržišta. Sada, 17, 18 godina poslije, slična stvar. Hrvatska na prekretnici, kao i 91.’, no za razliku od onda kada smo mogli izgubiti nezavisnost i rat, ako sada zakasnimo na eurovlak, stradat će nam ekonomija. I opet neki “Janšini” u igri. I opet, treba vjerovati, pronaći ćemo druge kanale i ostvariti planirano. S ili bez potpore slovenske politike.
Mimo “reketa”. Sanader tvrdi kako mi nećemo “reketirati” Srbiju kada dođe na njih red za ulazak u EU. Zvuči razumno, europejski, možda tako i bude, no nisam baš siguran. Hrvatska sa Srbijom ima drukčiju vrstu “računa” nego sa Slovenijom. Kako je ovo regija apsurda, možda ta Sanaderova tvrdnja i bude istinita. Možda, stvarni rat bude manji problem od “rata” za Piranski zaljev. Pa neka u njemu budu i “tek dvije lignje”. Sada ne damo ni njih.