Kad je riječ o ulasku Hrvatske u EU, ustavno obvezni referendum o tom pitanju, ako se ne izmijeni vrijedeća ustavna odredba, s motrišta očekivanja pozitivnog rezultata apsolutno je nemoguća misija. Zašto? Odluka o udruživanju u EU obvezno se, prema Ustavu, donosi na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača.
Praktično je nemoguće da bi odluka na referendumu mogla biti za ulazak Hrvatske u EU. Pretpostavimo da na referendum izađe 70 posto od ukupnog broja hrvatskih birača. To je visok postotak jer je na parlamentarne izbore izašlo manje od 64 posto. Ako se od tog postotka njih 70 posto izjasni u prilog ulaska u EU, prijedlog ne bi bio prihvaćen jer bi za njega glasovalo 49 posto od ukupnog broja birača.
Zašto je u hrvatski Ustav unesena tako zahtjevna “velika” većina za odlučivanje na referendumu o udruživanju u saveze s drugim državama, većina kakvu danas danas prihvaćaju samo još Litva i Letonija? Ponajprije, željelo se da predstojeća referendumska odluka o samoodređenju hrvatskog naroda ima što snažniji ustavnopravni temelj i što širi ustavnopolitički legitimitet.
Drugi razlog bilo je htijenje ustavotvorca da se što više oteža postupak udruživanja, imajući na umu moguće buduće pokušaje obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva. Prvi razlog konzumiran je referendumom o samoodređenju 19. svibnja 1991. godine, a drugi je prestao postojati unošenjem u Ustav 1997. godine zabrane pokretanja postupka udruživanja Hrvatske u saveze s drugim državama koji bi doveli do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva.
Temeljem naprijed izloženog, smatramo da bi vrijedeću odredbu Ustava trebalo izmijeniti tako da glasi: “Odluka o udruživanju RH donosi se na referendumu većinom birača koji su glasovali.” U tom slučaju trebalo bi na isti način izmijeniti i članak Ustava koji se odnosi na odlučivanje u svim slučajevima fakultativnog ustavotvornog i zakonodavnog referenduma.
O ovoj ustavnoj izmjeni, bez koje gotovo da i nema smisla razmišljati o završetku postupka priključivanja Hrvatske EU, trebao bi odlučiti Hrvatski sabor što prije, najkasnije do početka svibnja 2008. To je ostvarivo ako se u ovu izmjenu krene početkom veljače 2008., i to samostalno, a ne uključujući je u “paket” s drugim inicijativama za promjenu Ustava koje su već pokrenute ili će tek biti.
U realizaciji ove ustavne izmjene nužan je konsenzus političkih stranaka u Saboru (napose HDZ-a i SDP-a), koje u svom programu imaju ulazak Hrvatske u EU. Bilo bi vrlo svrhovito ako bi prijedlog promjene potekao od jedne petine zastupnika unutar koje bi bio jednak broj zastupnika HDZ-a i SDP-a i barem po jedan zastupnik svih drugih stranaka kao i jedan manjinski zastupnik.
Tako bi ova ustavna promjena izgubila od samog početka svaku stranačku obojenost i postala općenacionalno interesno pitanje. Usuglašeni pristup toj izmjeni i njezino konsenzualno prihvaćanje potvrdili bi da se savez za Europu i nakon izbora uspješno ostvaruje. Još više, da HDZ i SDP mogu i moraju, kad je riječ o temeljnim i bitnim pitanjima nacionalnog interesa, kompromisno odlučivati.