Prema vlastitu priznanju, svestrani Željko Senečić, slikar, scenograf, scenarist, redatelj, pisac, dizajner interijera... žali samo za šest prilika koje je propustio u životu. Za njih pet kriv je bio stjecaj okolnosti, a jednu je “zajebo sam”. Kada ga je Federico Fellini preko filmskog snimatelja Giuseppea Rotunna pozvao na razgovor vezan uz mogućnost zajedničkog rada na filmu “Klaunovi”, Senečić se prepao i pobjegao iz Rima u Zagreb. Zašto? Ne zna, kaže, ni sam. No, kako je jedna od Senečićevih teza da je u umjetnosti cijeli vic u tome kako što bolje izmisliti istinu, možda se i ova anegdota u sjećanju i prepričavanju odlijepila od stvarnosne vjerodostojnosti.
Duhovite anegdote
Baš kao i zgode o neostvarenim suradnjama s Kenom Russellom, Nicholasom Rayem, Francom Zeffirellijem, Delbertom Mannom...
Ali, neke su prilično fascinantne činjenice nepobitne. Još uvijek aktivan, Senečić (r. 1933. u Zagrebu) potpisao je četrdesetak kazališnih te više od 200 televizijskih i filmskih scenografija – među kojima su i one za neke od najreprezentativnijih hrvatskih filmova poput „Ronda“, „Breze“ ili „Tko pjeva zlo ne misli“ – i surađivao s vrhunskim svjetskim redateljima poput Miklosa Jancsa, Karela Reisza, Sama Peckinpaha ili Volkera Schlöndorffa. Režirao je niz kratkih i više dugih igranih i dokumentarnih filmova, objavio je nekoliko književnih djela, a slikarski su mu radovi bili izloženi na stotinjak samostalnih i skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu.
U raskošnoj (dvojezičnoj – hrvatski/engleski) monografiji “Na kraju – sve je dim cigare” (276 str., 27x27cm, više od 300 fotografija i reprodukcija /c/b i u boji/ masni papir, meki uvez) Senečić o svom (radnom) životu, vrlinama i manama, sklonostima, hirovima i ljubavima progovara u duhovitom anegdotalnom uvodnom intervjuu sa samim sobom.
Nepretenciozni motivi
Priloženi su i stari i novi eseji drugih – primjerice Igora Mandića, Tonka Maroevića, Miljenka Stančića – o Senečićevu umjetničkom radu. Najveći dio monografije ipak zauzima slikovni materijal. To su fotografije s bezbrojnih snimanja i Senečićevi prepoznatljivi likovni radovi – privlačnom mješavinom nehajnosti i preciznosti, brzopoteznosti i promišljenosti, u dahu, strasno, bez težnje za savršenstvom zahvaćeni urbani motivi. Često izvedene „u negativu“, s ograničenim koloritom (bijelo i crveno na crnom), Senečićeve nepretenciozne, ali osobene impresije uglavnom ostavljaju dojam namjerne nedovršenosti, odnosno „djela u nastanku“ u kojima kao da razaznajemo i slojeve koji se nalaze ispod završnog.
Iako otkriva samo onaj dio Senečića koji je on bio voljan pokazati, „Na kraju – sve je dim cigare“ prilično impresivno svjedoči o bogatom opusu i zadivljujućem radnom elanu višestruko nadarenog umjetnika.