Fotografija na kojoj obučena u svečano odijelo grlim Karlu Horvat-Crnogaj odjevenu u vjenčanicu, u medijima se ovih dana nametnula kao simbol ovogodišnjeg Zagreb Pridea.
Ta mala bijela vjenčanica i uz nju crno odijelo s kravatom završili su u svim domaćim medijima, iako se ni po čemu nisu razlikovali od odjeće koju su taj dan na sebi imali deseci, ako ne i stotine parova koji su se vjenčali diljem zemlje.
Pa ipak, postoji jedna važna razlika. Heteroseksualni parovi u Hrvatskoj imaju pravo na vjenčanje. U slučaju smrti jednog od partnera, drugi može zadržati njihovo zajedničko dijete. Ako netko od njih završi u bolnici, drugi partner ili partnerica može odlučiti o tretmanu voljene osobe. Ako se ista stvar dogodi osobi koja živi u homoseksualnoj vezi, drugi partner nema pravo ni ući na odjel intenzivne njege jer, eto, nisu uža obitelj. Ako moja djevojka usred recesije izgubi posao, ona ne može imati zdravstveno osiguranje preko mene jer, eto, nismo u braku. Heteroseksualne mladence ne mora čuvati policija dok hodaju gradom. Nas je morala. A policija nije bila tamo zbog Karle i mene, kao što nije bila tamo zbog drugih 15.000 ljudi koji su došli podržati našu borbu za jednakost.
Ona je bila tamo zbog ljudi koji se pozivaju na katoličku vjeru, ali im ništa ne znači “tko je bez grijeha, nek baci kamen prvi”, pa će radosno prema nama baciti kamen, pepeljaru ili žardinijeru, samo zato što smo se usudile prošetati ulicama grada. Oni previše pristojni da poviču “ubi, ubi pedera” jednostavno će pitati: zašto “to” ne rade u svoja četiri zida? Na kraju krajeva, nečije seksualno usmjerenje potpuno je privatna stvar.
I to je točno. Ali u trenutku kad su nečija ljudska prava ugrožena, privatno mora postati javno. U trenutku kad politička stranka HRAST, konzervativna udruga GROZD i navodno građanska inicijativa U ime obitelj udruženom akcijom pokušavaju unijeti diskriminatorne odredbe u sam Ustav, koji svojim prvim člankom svakom građaninu jamči slobodu i jednakost, izaći na ulicu više nije stvar toga voli li Milena Karlu ili Karla, već hoće li Milena zbog svojeg seksualnog usmjerenja postati građanka drugog reda. I hoće li ta podjela zaista stati samo na simboličnoj definiciji braka? Hoće li se već sutra proširiti na druge manjine, one vjerske ili nacionalne?
Koji je stvarni interes spomenutih konzervativnih inicijativa, koje iznimno vješto manipuliraju osjećajima građana, pozivajući se na djecu kao najranjiviju skupinu društva, koristeći njihove potpise kao legitimaciju za rušenje temeljnih demokratskih vrijednosti?
Nova hrvatska konzervativna desnica u Hrvatsku je uvezla pamet koja je često nedostajala mrziteljima koji su jezikom ulice pozivali na linč drugačijih. Ladislav Iličić, Željka Markić i njihovi političko-poslovni intimusi odbacili su mrzilački diskurs i zamijenili ga afirmativnim. Oni nisu protiv homoseksualaca, nego za obitelj. Pri tome, apsurdno, odriču pravo na obitelj onima koji misle i osjećaju drugačije od njih. Zato su se u Zagrebu ovih dana dogodila dva pridea. Prvi, u petak, okupio je one koji su u Sabor ponijeli zahtjev za raspisivanje referenduma o braku, kojim žele naglasiti svetost svoje obitelji. Drugi, samo dan kasnije, okupio je tisuće koje su poručile: I naša je obitelj sveta.
Željka Markić voli reći da oni nisu protiv prava manjina. Oni su samo za to da se u državi sluša većinu.
Poznati američki filozof i borac protiv rasizma Cornel West rekao je: Bit ustavne demokracije nije u tiraniji većine, nego u osiguravanju jednakosti svake manjine.
U trenutku kad taj civilizacijski minimum bude ispunjen, nestat će potreba za Zagreb Prideom kao političkim prosvjedom koji podsjeća na činjenicu da u Hrvatskoj i dalje postoje građani drugog reda.
Kad taj civilizacijski minimum o jednakosti bude reguliran zakonom, što već predugo obećava aktualna vlada, moje će vjenčanje moći biti samo moja, potpuno privatna stvar.