“Rafalima” po žrtvama

I prije nego što je predsjednik Ivo Josipović odlučio da će ići u Bleiburg, bilo je javnih protivnika te namjere. Kad je otišao, protivnici posjeta Bleiburgu još su se više uzjogunili, uskomešali i razljutili. Najljući su bili okupljeni oko SAB-a Hrvatske. Premda ih je predsjednik pozvao da mu budu društvo u kulturnome i ljudskome činu – da se pokaže, makar i okašnjela sućut nedužnima i žrtvama poraća – osporavatelji te humane geste svoje su protivljenje odlasku na slovenska gubilišta branili „rafalnom paljbom“, tj. da se ne kane ispričavati „i ratnim zločincima“.

A neodlazak iz ljudski groznoga – Teznoga, u Bleiburg branili su jer da „tamo nitko i nije poginuo“. Tako je predsjednikov pokušaj da se, makar i na simboličan način, pokuša zatvoriti možda i najtraumatičnije poglavlje nacionalne povijesti, ponovno, s razine razložnosti potisnut na razinu ideologije.

Predsjednikov odlazak u Tezno i u Bleiburg sigurno ne može do kraja i trajno ukloniti više od pola stoljeća staru nacionalnu traumu. Ona je i pojedinačna i zajednička. Taj je odlazak ne može posve ukloniti, ali na nju može blagotvorno djelovati, možda je, s vremenom, i iscijeliti.

Odbiti ići izraziti svoju sućut mrtvima koji su stradali samo stoga što su bili na suprotnoj strani, pokazatelj je neizliječene ideološke nesnošljivosti. Ako je takva mržnja prema onima koji su počinili zločine, a hranjena pola stoljeća, čak i razumljiva, nerazumljiva je generalizacija po kojoj su svi pobijeni u Sloveniji i na Križnome putu krivi, u krajnjemu – da su „dobili što su zaslužili“! Kao da ih je netko milostiv pitao žele li ili ne žele obući uniformu koja će na koncu rata postati tako zlokobnom.

Kao što ih jedni totalitaristi nisu pitali žele ili obući vojnu odoru i postati „topovsko meso“, tako ih ni drugi totalitaristi na koncu rata nisu pitali žele li živjeti ili ne. Usprkos i jednom i drugom silništvu i njegovoj bespogovornoj i bešćutnoj okrutnosti, protivnici službenoga odlaska na stratišta poraća ne misle da nevine žrtve poraženih zaslužuju sućut!

Ideološki najtvrđi i najgrublji pripadnici, „poputčici“ i simpatizeri Revolucije drže da ratni pobjednici, već samim time što su pobjednici nikome nisu dužni ispriku. Pa ni nedužnima koje je zgazila njihova nemilosrdna Revolucija. Jer, da tko im je kriv što nisu bili na povijesno pravoj strani. Istodobno, kad je riječ o Domovinskom ratu, unatoč tome što je i Hrvatska vojska pobjednička, zagovornici partizanske pobjedničke nedodirljivosti, ne drže nedodirljivim i HV!

Taj princip nije sporan, no sporno je što ni danas mnogi štovatelji „tradicija antifašizma“ ne priznaju da su i partizani činili zločine. Da priznaju, onda bi sigurno netko od članova SAB-a s predsjednikom Josipovićem i otišao u Bleiburg premda „tamo nitko nije poginuo“.

No, neki se članovi SAB-a ponašaju jednako ideološki zadrto i kruto kao što su se nekada ponašali njihovi prethodnici u SUBNOR-u. Matrica im je ista. Nekadašnji su subnorovci bili „čuvari revolucije“, a sabovci „njeguju tekovine antifašizma“, što je i razumljivo, jer su članovi SUBNOR-a bili borci, sudionici rata, a današnji su članovi SAB-a „kadrovski pomlađeni“ subnorovci.

Oni mogu biti samo oni koji „njeguju tradiciju“ jer pravim partizanima i nisu mogli biti. Koliko je godina u vrijeme rata bilo Vesni Konstatinović-Čulinović, Ivanu Fumiću, Mirku Mećavi...? Ili pak, počasnome predsjedniku SAB-a, Stipi Mesiću, za kojega je partizan i akademik Dušan Bilandžić pričao da ga je za visokih snjegova po Papuku nosao u naprtnjači?

Od njih bi se, s obzirom na to da su u ratu zapravo još bili djeca, možda najmanje očekivalo da budu isključivima! No, i prije, i poslije posjeta predsjednika Josipovića Bleiburgu, vidi se da nije tako. Ali odlaskom u Bleiburg predsjednik je pokazao da nije njihov ideološki talac. Nadajmo se: ni talac ideologije.