Raskol Pantovčaka i Banskih dvora

Hrvatska je godinama podijeljena zemlja na crvene i crne, desne i lijeve, ustaše i partizane,... I nikakva Tuđmanova ideja pomirbe, koliko god i bila plemenita, i imala smisla u ratu, nije uspjela pomiriti tu povijesnu ideološku podijeljenost među Hrvatima.

Ona je, istina, manje uočljiva u mladih naraštaja, ali kod starijih je i te kako na djelu. Kolika je ta nacionalna podjela oko vrednovanja ustaštva i komunizma otišla daleko, posvjedočio je u subotu izaslanik Hrvatskog sabora u Bleiburgu Andrija Hebrang, koji je s govornice javno optužio dio državnog vrha da štiti komunističke zločine.

Nije poimence spomenuo tko je to, ali svakome upućenome jasno je da je ciljao na šefa države Stipu Mesića kojemu ne prođe gotovo dan da ne razglaba o tekovinama antifašizma i komunizma i da ne brani Tita kao njegov dobro plaćeni odvjetnik.

I tako je nacionalna podjela doživjela svoj vrhunac u državnom vrhu, koji je očito raskoljen u vezi s pogledom na našu ne tako daleku nesretnu prošlost. Raskol između ustaša i partizana pretvorio se tako u raskol Ureda predsjednika i Vlade, Pantovčaka i Banskih dvora, u kojima stoluje Hebrangov HDZ.

Hebrang je usto dodatno bio motiviran to izreći ako se zna da je njegova istoimenog oca Tito dao smaknuti ubrzo nakon rata samo zbog vlastitoga straha da ga Staljin ne bi postavio za njegova nasljednika.

Ali ta podjela ima i puno dublje razloge. Jer činjenica je da su za ustaške zločine kažnjeni svi do kojih se moglo doći. Odmah nakon rata kažnjavani su i oni koji su trebali biti kažnjeni i koji nisu, najčešće brzopotezno i često montirano. Među posljednjima u bivšoj Jugoslaviji bio je Andrija Artuković. A kažnjavani su i nakon osamostaljenja Hrvatske. Sjetimo se samo bračnog para Šakić. I, što je još važnije, ustaške zločine nitko pametan ne dovodi u pitanje.

Ustaštvo i NDH povijesno su okvalificirani i u tome se slažu svi relevantni čimbenici u ovoj zemlji. Problem je, međutim, u tome što komunistički režim nije osuđen kao zločinački, a bio je zločinački, i što nitko od njegovih sudionika nije osuđen za počinjene zločine, od Bleiburga pa do udbaških likvidacija u inozemstvu do kraja 80-ih.

Tako je suđenje za ubojstvo Brune Bušića bila najobičnija farsa. Prates, koji je osuđen u Münchenu, samo je mala riba prema svojim nalogodavcima i organizatorima koji su još neuhvatljivi. A i lakše je loviti sad Simu Dubajića po Beogradu, koji je već gotovo nesposoban za suđenje, premda se za njega zna godinama, a izbjegavati domaće aktere, koje se također godinama već povezuje s konkretnim zločinima.

I još važnije, hrvatski je apsurd i u tome da su bivši komunisti poveli borbu za samostalnu Hrvatsku, od Franje Tuđmana, koji je bio Titov general, da mnogobrojnih bivših komunističkih “funkcionera”, članova partije, ali i udbaša. To je trebala biti ta nacionalna pomirba, da bivši ustaše i partizani, i njihovi sinovi, zajedno grade novu hrvatsku državu.

No, za razliku od pomirene Europske unije, u nas još nema stvarnog pomirenja ni u pogledu prošlosti niti u sadašnjosti. Jer, očito je, s poviješću još nismo raščistili, posebice s komunističkom. I jer kosti još služe za stalna dnevnopolitička prepucavanja, kao i govornice na komemoracijama. A žrtve s bilo koje strane zaslužuju isključivo pijetet, nikakvo politikanstvo.

I po tome se još jako razlikujemo od civilizirane Europe, gdje se, s iznimkom Slovenije, ne prave podjele oko žrtava, čije su one bile, i koje su krive za koje, niti je uopće sporno da su i komunizam i nacizam i fašizam bili zločinački režimi i zločinačke ideologije. Ali, teško je o tome u Hrvatskoj razgovarati kad mnogi sa svojim stavovima o bivšem režimu pokušavaju braniti i svoje biografije. I kad su usto još i na visokim položajima, sve do državnog vrha.