Raspored srca

Kada sam u prigodni recital Euharistijskoga kongresa, sada već davne 1983. godine, uvrstio pjesmu "Kruh na stolu", u katoličkim krugovima tada ponešto sumnjičavo gledanog, pjesnika Slavka Mihalića, jedan me biskup pitao gdje sam našao tu krasnu euharistijsku pjesmu.

Vrlo se začudio kad sam mu rekao čija je, jer je, u kontekstu spomenutoga kongresa, zvučala posve euharistijski, a od toga pjesnika to nije očekivao. Mihalić je nedavno umro i vjerojatno nikada nije saznao da je uvršten u program Euharistijskoga kongresa, a sada to spominjem jer sam uvjeren da postoje ljudi, djela i nadahnuća koji nadilaze naše okvire i ladice u koje kušamo porazmjestiti i njih i značenja.

A Bog se ipak ne može strpati ni u ladice ni u paragrafe. Ta, njegov Duh puše "gdje i kako hoće". Često i preko ljudi od kojih ga ne bismo očekivali. Prorok se, naime, pojavi niotkuda, zabljesne, upozori - i nestane. Sve ovo pišem jer se, razmišljajući nad današnjim evanđeljem, nikako ne mogu oteti Mihalićevu stihu-projektilu: "Eksplozije su izmijenile raspored srca!"

Čovjek, naime, kad-tad mora doći do iskustva da se s njegovim srcem događaju stalne mijene i da nije baš sve onako kako to pokušava prikazati ljudima oko sebe. Neke eksplozije mijenjaju raspored naših srca, ma koliko se samozavaravali. Događaju nam se a da to, uglavnom, ni sami nismo htjeli. Hiniti pred Bogom, kao što to često činimo i pred sobom i pred drugima, veliko je zavaravanje. Priznati grijeh i napuklost svoga srca očito je nužni ljudski čin kako bi se zadobio ili povratio mir savjesti. Gubitak svijesti o grijehu toliko je karakterističan za suvremenog čovjeka da bismo u njemu trebali potražiti i moguće korijene vlastitih duhovnih bolesti ili mogućih šteta za svoj, a onda i za duhovni život ljudi.

Još je, naime, Pio XI. u jednoj svojoj radijskoj poruci iz 1946. godine govorio kako je najveći grijeh današnjeg čovjeka upravo gubitak svijesti o grijehu, a kardinal Souhard ustvrdio je kako i kod katolika nestaje pojam grijeha. Posljednja desetljeća, poglavito na Zapadu, udvostručenom brzinom srljaju u otklanjanje svakog osjećaja krivnje. Gotovo da je postalo sramotno spominjati grijeh.

U evanđelju dana Isus govori o tom odnosu personificirajući ga u osobama carinika i farizeja. Dok se farizej hvasta pred Bogom nabrajajući svoje zasluge, carinik se ne usuđuje niti prići te se kaje za svoje grijehe. Isus tvrdi kako ovaj potonji "siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj". I nije to nabijanje kompleksa krivnje, već naprosto općeljudsko iskustvo o izmijenjenom rasporedu srca. Kršćani vjeruju da je ono ipak zacjeljivo. Uvjet se zna.