Napokon je preko usana jednoga srbijanskog državnika prešla u Hrvatskoj toliko očekivana riječ - isprika. Na Ovčari ju je dvaput izgovorio predsjednik Srbije Boris Tadić. U nas se pridjev "povijesni" rabi za kojekakve događaje, ali ovaj taj pridjev zaslužuje. Koliko udjela u njemu ima sam Tadić, imaju ga i Ivo Josipović i Jadranka Kosor. Daleko smo od toga da su svi nesporazumi i protivštine između Hrvatske i Srbije naslijeđeni iz rata time riješeni, ali možemo reći jednostavnu istinu: rat je između dvije države završen i počeo je mir. Ali ni mir nije lak, pa će biti nužno veliko umijeće dobrosusjedstva da ga učini djelotvornim. Hrvatska su i Srbija jedna na drugu sudbinski upućene.
Slične po vjeri i jeziku, ali različite po povijesti - premda im je dio te povijesti zajednički - svoje će buduće odnose morati graditi na civilizirano poštovanim posebnostima koje ne smetaju nego suradnju obogaćuju. Nijekanje tih posebnosti u posljednja dva stoljeća bilo je glavni uzrok trvenja, ideja o "jednom narodu", sukoba, nametnutih saveza i prolijevanja krvi. Ako je Tadićev naglasak na politici njegove, demokratske Srbije koja teži zatvaranju te knjige prošlosti i okretanju prema budućnosti u biti njegove isprike - Hrvatska može biti zadovoljna.
Ako je očekivanje takve Srbije i u biti Josipovićeve politike pomirbe, Hrvati mogu biti iznimno zadovoljni svojim predsjednikom. Koliko god je platila cijenu svoga čekanja, realnost povijesti je došla na svoje: dvije posebnosti, dva susjeda, dva naroda, svaki sa svojom sudbinom, koliko god da su bili zakrvljeni, mogu u svojim odnosima imati novi početak. Dao Bog da Hrvatima ići u Srbiju i Srbima u Hrvatsku bude isto kao ići u Austriju, Francusku, Švedsku, Ameriku ili Australiju! Rane jesu duboke, uspomene jesu teške, pamćenje jest nepotkupljivo, ali koliko god je Hrvatska naša domovina, domovina nam je i budućnost.
Politicki teatar isprazne simbolike u reziji EU.