Rat u Iraku kojem se ne vidi kraj

Propagandna kampanja Osame bin Ladena nastavlja se i nakon obilježavanja šeste godišnjice napada na New York. Na njegove poruke da je Amerika poražena u Afganistanu i Iraku u Washingtonu više ne odmahuju rukom.

Psihološki rat koji vodi vođa Al-Qa’ide davno su prepoznali američki građani i njegovih se prijetnji pretjerano ne boje, ali ono što ih zabrinjava jest odnos američke politike prema stanju u Iraku. Građani traže odgovore o završetku rata, demokrati na tome grade političku piramidu prema Bijeloj kući, republikanci uvjeravaju da je napuštanje Bagdada ravno nacionalnoj izdaji. Mogućnost američke intervencije u Iranu prisutna je u zraku nad Capitol Hillom i Bijelom kućom, a narod ne želi ni pomisliti da je moguć još jedan rat.

Mnogi se pitaju imaju li demokrati, pobijedi li njihov kandidat na predsjedničkim izborima sljedeće godine, snage provesti u djelo sve svoje najave o povlačenju iz Iraka, o jačanju diplomatskih, a ne ratnih aktivnosti?

Demokrati su posljednjih tjedana pokušali novim zakonima onemogućiti američko zapovjedništvo da rotiranjem ili ponovnim slanjem trupa u Irak održavaju sadašnji broj vojnika u toj ratnoj zoni. Ideja je bila da se postupno američke snage pripreme na povlačenje jer kao što je predlagao senator Jim Webb, zakon bi trebao određivati da aktivni ili pričuvni pripadnik oružanih snaga mora provesti u Americi najmanje tri godine prije nego što ga pošalju u borbene akcije.

Prijedlog je propao jer je dobio samo 56 senatorskih glasova, a demokrati su, opet krivo, računali da će zakon podržati i brojni republikanci koji, zabrinuti za svoje izborne šanse 2008. godine, rade sve veći odmak od Bushove politike. U politici nema prijateljstva, poručuju republikanci, a demokrati su zatečeni djelomičnim uspjehom Bushove strategije slanja većeg broja snaga u Irak jer je dodatnih 30 tisuća vojnika smirilo žarišta otpora u pokrajini Anbar.

Demokratima pomaže velik dio američkih medija, a utjecajni The New York Times otkriva i problem iračkih izbjeglica i emigranata koji žele dobiti, ili im je to obećano, useljeničku vizu i zbog podrške američkim trupama na terenu izvući živu glavu iz Iraka.

Da je od lijepih američkih riječi i tapšanja po ramenu ostalo malo, brzo su shvatili brojni Iračani jer je u veljači sedam tisuća potencijalnih iseljenika dobilo potvrdu da ulaze u administrativni proces za napuštanje zemlje do 30. rujna ove godine, a kad se datum približio, brojka se smanjila na dvije tisuće ljudi. Prije dva dana objavljeno je da će ove godine u SAD legalno ući samo 900 Iračana.

Koliko će u međuvremenu onih koji pomažu američkim vojnicima biti ubijeno u odmazdi, nikoga previše preko Atlantika ne zanima. New York Times piše da Washington ima moralnu obvezu pomoći Iračanima koji su ugroženi zbog suradnje s Amerikancima. Tvrde da bi se, pomažući tim ljudima, barem smanjila američka sramota zbog nepotrebne vojne intervencije u Iraku i rata kojim je izgubljen međunarodni ugled. No kad već nema prijateljstva u politici, kako onda tražiti moral?