Ratifikaciju treba odgoditi. Nitko o tome ne zna ništa!

Zoranu Milanoviću bi bilo najpametnije da ugovor Tuđman – Izetbegović iz 1999. godine, kojim je utvrđena granica između Hrvatske i BiH, barem još mjesec do dva ne šalje u Sabor na ratifikaciju.

Doduše, on je u pravu kada se poziva na članak 139. stavak 1. Ustava koji propisuje da se međunarodni ugovori ratificiraju običnom (čak ni kvalificiranom!) saborskom većinom. U pravu je i kada ga uspoređuje s arbitražom u slučaju definiranja granice sa Slovenijom gdje se, za razliku od granice s BiH, pristalo na neizvjestan ishod utvrđivanja granice, a tadašnja HDZ-ova većina je također tumačila da joj ne trebaju dvije trećine zastupničkih ruku podignutih “za”.

Ipak, odluka o tome hoće li se potvrditi ugovor koji su predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali prije 13 godina kao rezultat jednogodišnjeg rada međudržavne Komisije za granice ponajprije je politička.

Milanović bi se zato, ma koliko ispravno tumačio Ustav, trebao držati onoga što je rekao tijekom Aktualnog prijepodneva u Saboru i pokušati za ratifikaciju dobiti dvotrećinsku većinu, jednako kao što ju je, privoljevši SDP-ovce da glasaju “za”, dobio HDZ kada se radilo o arbitraži. I to je razlog zbog kojeg treba zastati sa slanjem ugovora u Sabor.

Do tada bi Vlada trebala i dalje poticati javnu raspravu o ugovoru Tuđman – Izetbegović tako da građane što više upozna s njegovim sadržajem, i da vrlo jasno i precizno predoči koji su argumenti za ratifikaciju. Građani moraju biti načisto s time što gubimo, a što dobivamo ako ozakonimo Tuđmanov potpis.

Nedavno smo saznali da je ugovor povoljan za Hrvatsku u dijelu granice koji se odnosi na donji tok Une, kao i da, ako uzmemo da su Veli i Mali Školj te vrh Kleka popuštanje BiH strani, ipak teritorijalno profitiramo kada uzmemo graničnu crtu u cjelini.

U široj raspravi potrebno je objasniti kako stvari stoje na ostalim dijelovima granice i pritom se dotaknuti svih točaka koje bi mogle na bilo koji način biti sporne. Osim za teritorij, isto pravilo vrijedi i za političke odnose te efekte koje bi ratifikacija imala u odnosu na susjede, ali i EU.

Uostalom, ni predsjednik Republike Ivo Josipović još se nije izjasnio u odnosu na ugovor Tuđman – Izetbegović. A njegovo je mišljenje, kako to ispravno kaže bivša premijerka Jadranka Kosor, vrlo važno, ali i nužno, jer je Josipovićeva ustavna uloga sukreiranje vanjske politike. Ako je odgovornost za sudbinu spomenutog ugovora te uopće definiranja državnih granica na svim parlamentarnim strankama, onda je ona svakako i na šefu države.

Vlada, a građani još prije, imaju pravo znati što o ugovoru po kojemu trenutno funkcionira granica s BiH misli predsjednik prije nego što se on ratificira. Josipović je rekao da će se izjasniti nakon što sve prouči, a kako se ne izjašnjava, vjerojatno mu treba još malo vremena.

A vremena za proučavanje ugovora treba i HDZ-ovcima. Nitko iz njihovih redova na tu temu nije mogao argumentirano parirati Milanoviću.

To govori da se većina njih uopće nije pripremila za saborsku raspravu, da nemaju pojma o sadržaju ugovora, razlozima zbog kojih je donesen niti znaju što je sve ove godine radila Komisija za granice, kakve je izvještaje slala vladama i kakve su bile procjene i dileme te mogući ishodi (ne)potvrđivanja dokumenta koji su potpisali Tuđman i Izetbegović.

Garnitura HDZ-ovaca koja čini “novi, Karamarkov HDZ” ostavila je čvrst dojam da, jednako kao i njihov predsjednik, nema pojma o biti stvari. Stari HDZ-ovci, koji o tome znaju sve poput Davora Stiera i Davora Božinovića i koji su prije godinu i pol aktivno radili na pripremi ratifikacije, priklonili su se novim vjetrovima u stranci. Stier zbog toga mulja i petlja da se nije htjelo ratificirati, a Božinović se skriva, šuti i moli Boga da ga nitko ništa ne pita.

Vladimir Šeks i Jadranka Kosor, koji također o tome sve znaju i čije bi mišljenje doista vrijedilo čuti, potpuno su marginalizirani pa, ako bi i htjeli (barem u sabornici), nemaju priliku ni zinuti.