Ratnici nestali u miru

S usret predsjednika Ive Josipovića s hrvatskim generalima u povodu 20. obljetnice osnutka Glavnoga stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske bio je ne samo protokolaran nego i indikativan. Na susretu s predsjednikom, odnosno s vrhovnim vojnim zapovjednikom, i s premijerkom Jadrankom Kosor, bilo je malo početnih ratnih zapovjednika, koji su nekoć vodili prve ratne akcije, bili na čelu hrvatske obrane.

Neki su u međuvremenu “otišli na put bez povratka”, drugi su završili ondje gdje nitko nije očekivao, gdje sunce u sobu ulazi kroz rešetke, treći otišli u mirovinu, a četvrti se, razočarani i potisnuti, povukli. U Hrvatskoj se vojsci od kraja rata dogodila ne samo prirodna nego i politička smjena.

Malo je generala HV-a dočekalo protok vremena u miru. Dovoljno je pogledati samo onu poznatu, trijumfalnu sliku s Kninske tvrđave s nekadašnjim vrhovnim zapovjednikom dr. Franjom Tuđmanom i ratnim ministrom obrane Gojkom Šuškom pa da se vidi koliko poznatih ratnih zapovjednika s nje nedostaje. Nema više ni Tuđmana ni Šuška. Da su živi, vjerojatno bi i oni kao i njihov najpoznatiji general, Ante Gotovina, završili u haaškom uzništvu. Danas u Hrvatskoj vojsci više nema ni drugih poznatih lica s Kninske tvrđave. Zapovjednik Južnoga bojišta i vjerojatno najzaslužniji za pobjedničku kninsku sliku, general Ante Gotovina, hvatan je kao tat dok nije “lociran, identificiran, uhićen i transferiran” te poslan u Haag kao zalog za pregovore Hrvatske s EU.

Najmlađi ratni zapovjednik jedne brigade i možda najperspektivniji naš general, Damir Krstičević, već dugo, još od “pokušaja vojnoga udara”, nije u Hrvatskoj vojsci. Čovjek zadužen za logistiku, bez čije potpore Oluja vjerojatno ne bi ni bila tako olujna, Ljubo Ćesić Rojs već je dugo proskribiran kao svojevrsni hrvatski homo vulgaris.

Sva fina i uglađena gospoda koja ga takvim drže vjerojatno se 1991. godine, kada je on uzeo “papovku”, sjeo za upravljač autobusa i dovezao hrvatske specijalce na Plitvice, nisu usudila promoliti ni nosa iz svojih stanova.

General Ivan Korade, koji je podigao hrvatski barjak na Kninsku tvrđavu, završio je u poratnom osobnom košmaru, kao poratna nesretna inačica Vinka Pintarića. Osebujni je general Davor Domazet Lošo, pak, sustavnom propagandom. jer se bavi nepostojećim “teorijama zavjere”, iz pouzdanog obavještajca pretvoren u ridikula.

Stožerni generali, Ivan Červenko i legendarni, vremešni Janko Bobetko vjerojatno su na vrijeme umrli a da i oni ne završe u Haagu. Da nije umro, stari je general Bobetko kao nekadašnji partizan mogao biti optužen kao da je neki stari fašist!

Apsurd bi tako bio doveden do kraja. Ratni su zapovjednici nestali iz hrvatske vojske premda su po godinama u njoj još mogli biti korisni i djelatni.

Generali Slobodan Praljak, Mladen Markač i Milivoj Petković su s generalom Gotovinom. Sumnjičilo se i generala Petra Stipetića. Jedva je i on izbjegao haašku sudbinu. Zapravo. moglo bi se reći da su neki hrvatski generali sudski, a neki ljudski osumnjičeni. Jedni u Nizozemskoj, a jedni u Hrvatskoj.

Premijerka je u Kninu na obljetnici Oluje javno pozdravila u Haagu zatočene generale – Gotovinu i Markača i za to dobila aplauze i vjerojatno nešto izbornih bodova, premda je u Sanaderovoj vladi bila ministricom branitelja kada se bjesomučno lovilo Gotovinu.

Predsjednik države pak nedavno reče da “u Haagu sjede pogrešni ljudi”. No nije li on sastavljao odredbe za suradnju s Tribunalom? I je li država, kojoj je on predsjednik, učinila sve što je trebala i mogla da generali tamo ne dospiju? Zbog svega što se u dvadeset godina od osnutka Glavnoga stožera HV-a s ratnim generalima događalo, sasvim je razumljivo da ih je i na nedavnoj obljetnici bilo manje nego što je trebalo.