Ratnicima svejedno, neratnici strepe

Rat koji od trenutka objave popisa branitelja bjesni po forumima najbolji je pokazatelj koliko su sve Vlade griješile kada se, zbog straha ili vlastite upletenosti u ‘bildanje’ popisa branitelja, nisu ozbiljno uhvatile tog posla. Registar branitelja zbog njihove je neposobnosti da na pravi način zaokruže ratnu i pobjedničku priču već godinama političko pitanje iako to nije trebao biti.

Popis nije bio potreban kako bi branitelji bili ponosni na sebe, oni znaju gdje su i zašto bili, već kako bi Hrvatska mogla biti ponosna na svoje branitelje, kako bi se moglo znati tko su ti ljudi i kako bi svakom građaninu bilo jasno da im ono što dobivaju pripada zasluženo. Bujanjem popisa do oko 500 tisuća branitelja unesena je opravdana sumnja u kriterije, a oni koji su se na njemu našli nezasluženo, godinama strepe od objave.

Taj je popis, da je napravljen na vrijeme i u skladu s kriterijima koji bi zaštitili ono što se zaštititi mora, mogao biti samo popis iz kojeg nitko ne bi mogao iščitavati ništa loše po Domovinski rat i hrvatske branitelje i tako sigurno ne bi bio izvor sukoba između pravih branitelja. No, kao i mnogo toga u Hrvatskoj, tako je i odnos prema braniteljima trebao biti dio političke volje da se odnosi u državi urede na pravi način, a ne petljanje pozivanjem na tajnost JMBG-a kako bi se prikrile manipulacije.

Ante Kotromanović, kojem valjda nitko ne osporava zasluge u ratu, jedan je od mnogih branitelja koji je našao prave riječi: treba objaviti popis ratnika, dakle onih koji su ratovali u obrambenom ratu, i treba razdvojiti branitelje od nebranitelja, one koji su se borili od onih koji nisu, kako bi se znalo što je čiji doprinos.

Da je napravljeno na vrijeme i s mjerom, bilo bi poštenije prema braniteljima, vjerojatno jeftinije za proračun i danas bi se Vlada bavila drugim poslom, a ne lovom na hakere. A ako su doista svi bili branitelji, građani bi se morali pomiriti s činjenicom da ih je branilo 500.000 ljudi makar im to možda u vrijeme rata i nije izgledalo tako.