Razišli se na Židovima

U kratkom vremenskom razmaku predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović bili su na službenim putovanjima u inozemstvu – Milanović u BiH, a Josipović u Izraelu. Nakon njihova povratku otvorilo se pitanje tko zapravo vodi hrvatsku vanjsku politiku. Kreira li se ona u Vladi ili na Pantovčaku?

Dok su se Josipovićevi i Milanovićevi politički stavovi prema BiH vrlo lijepo poklopili, Josipovićev govor u Knessetu ukazuje na to da o nekim bitnih tema nema razgovora, a time ni dogovora.

Rezultat je da zasad na području vanjske politike imamo jedan dobar, i jedan loš primjer.

U odnosu na BiH pozitivna je već činjenica da je ovotjedni Milanovićev posjet Sarajevu, Vitezu, Širokom Brijegu i Mostaru po svom sadržaju i porukama značio kontinuitet politike koju je započeo predsjednik Josipović.

A to je posebno važno ako se ima u vidi da je riječ o susjednoj zemlji s kojom imamo najdužu granicu, brojna otvorena pitanja, a dio stanovništva uz bosansko ima i hrvatsko državljanstvo. Milanović je samo potvrdio da službeni Zagreb poštuje BiH i ni na koji se način ne namjerava miješati u unutarnja pitanja te zemlje. U BiH došao je kao državnik, a ne kao predsjednik stranke u obilasku prekograničnog biračkog tijela. Samim tim uvjerio je svoje birače u Hrvatskoj da mu je namjera zastupati i promicati interese Republike Hrvatske.

U odnosu na BiH oni su jasno artikulirani. To je pitanje schengenskog koridora koji bi preko BiH povezao južni dio Dubrovačko-neretvanske županije s Hrvatskom (i time definitivno skinuo s dnevnog reda Pelješki most), pitanje rafinerije u Bosanskom Brodu koja ozbiljno ekološki ugrožava Hrvatsku, mosta kod Gradiške, poslovanje hrvatskih poduzeća u BiH te granični prijelazi.

Kad je, pak, o Hrvatima u BiH riječ, jasno je da se njihov status mora rješavati unutar institucija BiH. Bitno je, međutim, što je Milanović u kontekstu “hrvatskog pitanja” jednako kao njegova prethodnica Jadranka Kosor i predsjednik Ivo Josipović iznio stav kako bi bilo fer da Hrvate u tijelima vlasti zastupaju one političke opcije kojima su dali povjerenje na izborima.

Sredinom veljače je, međutim, bila sasvim drukčija priča. U službenom posjetu Izraelu bio je predsjednik države Josipović, a u delegaciji bila je i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Sastav hrvatske delegacije, cijeli program i balansirane izjave koje su davali (prije svega Josipović) govorile bi o dobro promišljenoj i usklađenoj vanjskoj politici, da nije bilo Josipovićeva nastupa u Knessetu. Sporan je dio predsjednikova govora o pljački imovine žrtava Holokausta tijekom Drugog svjetskog rata, njegov stav da bi “bilo pravedno kada bi se žrtve Holokausta uključilo u hrvatske zakone o povratu oduzete imovine”, začinjen uvjerenjem (koje se lako može iščitati i kao obećanje) da bi skore izmjene zakona o povratu oduzete imovine trebale uključivati žrtve Holokausta, odnosno njihove nasljednike. Da je riječ o Josipovićevu istupu s kojim se Vlada ne slaže, bilo je jasno već za nekoliko dana. Iz Vlade poslana je poruka da nemaju namjeru pisati zakone prema kojima bi današnji naraštaji Hrvata morali plaćati odštetu ljudima koji možda ni ne znaju gdje je Hrvatska, i to za nevolje koje je njihovim precima nanio ustaški režim. Obavezu koju je u tom smjeru svojedobno nametnula odluka Ustavnog suda u Vladi namjeravaju suspendirati, makar promjenom Ustava.

No, predsjednik nije reterirao. Dapače, polemizira o izmjeni Ustava i inzistira na povratu. Na to se nadovezao zamjenik američke državne tajnice William Burns i podebljao pritisak na Hrvatsku da obešteti Židove. U konačnici riječ je o obavezi koja će pasti na teret hrvatskih građana i, ako ništa drugo, zaslužujemo da se o tim pitanjima vodi promišljena i usuglašena politika.