Hrvatska je preplavljena osjećajima, i to u posljednje vrijeme najčešće povrijeđenim osjećajima.
Najsvježiji primjer su osjećaji ljudi koji su uvrijeđeni i razljućeni mogućnošću da bi se u Vukovaru mogle pojaviti ploče s nazivima na ćirilici. Dvadesetak tisuća ljudi javno je iskazalo osjećaje uvrijeđenosti i ugroženosti. Ugroženost rađa strah, od straha se ljudi često brane bijesom, bijes se iskazuje prijetnjama, a nerijetko eskalira i u nasilju kakvo se nakon vukovarskog skupa protiv ćirilice obrušilo na glavu Milana Lukića u Borovu. Bez obzira jesu li to napadači znali ili nisu, a što za kvalifikaciju njihova nedjela nije bitno, podatak da je Milan Lukić sin pravoslavnog svećenika, istaknut u svim medijima, sigurno je samo pojačao slične negativne osjećaje među Srbima u Hrvatskoj. Već toliko puta viđen scenarij kao početak najkraćeg puta do novog nasilja, pa čak i rata.
Koji je bio najjači “argument” onih koji su 1990. i 1991. hrvatske građane srpske nacionalnosti gurnuli u pobunu protiv nove, nezavisne i demokratske hrvatske države? Naravno, osjećaji! Ugroženost i strah, i to na temelju strašnog genocidnog zločina koji je jedna druga nova i nezavisna hrvatska država pola stoljeća ranije počinila nad svojim stanovništvom srpske nacionalnosti.
Prije dva desetljeća neki su Srbi, kojima je municija bila i ćirilica, počinili genocidne zločine nad Hrvatima. Osobito u Vukovaru. I sada je desecima tisuća Hrvata to pismo uvreda i prijetnja.
Može li se odrediti vremenski rok nakon kojeg neka zajednica više nema pravo osjećati nelagodu zbog traumatičnog iskustva iz prošlosti? Mogu li se na karti neke zemlje odrediti područja u kojima su osjećaji stanovništva važniji od provođenja zakona? Oni koji su stvarali SAO Krajinu ponašali su se kao da su osjećaji njihovih sunarodnjaka, koje su zdušno poticali, iznad volje većine hrvatskih građana izražene na demokratskim izborima i na referendumu.
Prije nego što se prepuste novom osjećaju povrijeđenosti ovom usporedbom, ja sudionike skupa u Vukovaru molim da barem na trenutak razmisle o vlastitim osjećajima i o tome kamo nas sve skupa oni vode. Može li se tim osjećajima nešto novo izgraditi ili se možda ruši već izgrađeno te ima li možda netko kakvu materijalnu, političku ili bilo koju drugu osobnu korist od njihovih osjećaja?
Zakoni se ne pišu osjećajima, nego razumom upravo zato da bi sve vrste osjećaja imale svoj okvir i da nikome nikada ne bi bilo moguće i dopušteno zbog bilo kojeg osjećaja kršiti zakon i gaziti tuđa prava. Pritom silne provale osjećaja guše sav javni prostor koji bi možda bilo dobro posvetiti razumnim raspravama. Na primjer, moj beogradski kolega Teofil Pančić i hrvatska lingvistica Snježana Kordić ističu besmislenost ćiriličnih natpisa u Vukovaru zato što smatraju da nema lingvističke osnove da bi se tamo uopće govorilo o dvojezičnosti, budući da se i manjina i većina savršeno razumiju jer govore istim jezikom, ma kako ga zvali.
Ni vlast ni oporba ne znaju komunicirati s osjećajima ljudi jer njima ili manipuliraju ili ih preziru. A nitko ih ne želi i ne pokušava oplemeniti. Srećom, narod još ima pameti. U najnovijoj anketi popularnosti jednako loše prolaze i vlast i oporba. Ali, kome ćemo prepustiti hrvatske zakone i sve naše toliko različite osjećaje? Kriznim stožerima pod ratnim zastavama? I zato dobro razmislite prije nego što osjećaje iznesete na ulicu.