Razvoj ili rastroj

Dok ovo pišem pijuckam napitak “Tri u jednom”. Dobije se tako da se već pripremljeni prašak od mlijeka, šećera i kave istrese u šalicu i prelije vrućom vodom. Što bi dao don Miho Pavlinović (1831-1887) da je mogao smutiti nešto tako čarobno:

Slavonija, Hrvatska i Dalmacija u jednom! Što bi dali hrvatski politički zanesenjaci prije i poslije don Mihe da su mogli srknuti iz žuđene čaše jedinstvene i složne Hrvatske. Tri u jednom, o tome se u Hrvatskoj sanjalo stoljećima, a danas je to svakodnevan napitak. Toliko svakodnevan da je nekima dojadio, pa bi ga rado nadomjestili nečim novim, npr. jedan na tri ili jedan na tri puta tri dijela.

Još se ljepilo na hrvatskim spojevima nije ni osušilo, a spojeno je već počelo smetati. Premda smo kao narod i država praktički do jučer komadani, razdvajani, mljeveni, razbijani, sjeckani, gurani u međusobne sukobe, guljeni, iskorištavani, ribani, tiješteni, razjedinjavani i nasilno ujedinjavani, s mnogih se strana sve glasnije viče da smo postali suviše monolitni.

U Hrvatskoj dugo nije bilo gotovo nikakve hrvatske vlasti, ali već nas iritira prejaka središnja vlast u Zagrebu. Još se nismo ni kako treba povezali (cestom u Dubrovnik ne možemo bez putovnice!), a već bismo se razvezivali. U Pečuh, na Bled ili u Trst putujemo s komadićem kartona u džepu, a za Pulu bi nam uskoro mogla zatrebati jugoslavenska putovnica (usput, na nedavnom Pulskom sajmu knjiga nije bilo nikoga tko ne plače za Jugoslavijom).

Beograd, unitarizam, centralizam, bili su u Hrvatskoj omraženi pojmovi. I sad su, samo što je Beograd zamijenjen Zagrebom. Stoljetna borba za što više vlasti u Zagrebu pomalo se promeće u borbu za što manje vlasti u Zagrebu. Je li Zagreb još uopće naš glavni grad?

Dakako da nitko rastroj Hrvatske ne zastupa otvoreno, ali su zato mnogima puna usta tzv. regionalnog razvoja. Čak se najavljuje i osnivanje posebnog ministarstva za regionalni razvoj. Zbilja lijepo zvuči! Tko bi razuman bio protiv ravnomjerne brige o cijelom hrvatskom vrtu! Cijeli hrvatski vrt - to je ključ ove raspravice o razvoju i rastroju. Kao cjelina vrt napreduje samo ako ima vrtlara. Pojedine gredice vrtlar može prepustiti na brigu svojim pomoćnicima, ali ni jednu gredicu ne smije prepustiti bilo čijoj samovolji. U jednom vrtu može postojati samo jedna volja.

Ta se volja u hrvatskom vrtu zove Zagreb i kome je god do tog vrta uistinu stalo, Zagreb mu nimalo neće smetati. Pitanje je samo kako središnju vlast organizirati da svi budemo zadovoljni. Ako je već zagovornicima tzv. regionalnog razvoja toliko stalo do boljitka svih dijelova Hrvatske, zašto se nitko od njih nije sjetio najlogičnijeg mjesta na kojem bi se zastupali i usklađivali regionalni interesi, a to je poseban saborski dom. Koliko se sjećam, u likvidaciji nekadašnjeg Županijskog doma isticali su se upravo ovi koji danas najviše viču o regionalnom rastroju, pardon, razvoju.

Regionalni razvoj? Da, dapače, ali samo ako nije uperen protiv Zagreba, mjesta na kojem se Međimurje sastaje s Primorjem, Istra sa Slavonijom, Hrvatsko zagorje s Gorskim kotarom, Lika s Podravinom, Hvar s Bjelovarom... Ili, najkraće: tri (puta sedam) u jednom! Jednostavno, i ukusno.