Recesija i Duh Sveti

Sadašnja je vlast prije izbora obećavala da će zaustaviti gospodarsko rasulo i ozdraviti politiku te tako zaustaviti moralno nazadovanje. Realniji su i tada pomišljali da je to nerealno zbog svjetske krize i zbog devastirane države koju je iza sebe ostavila vlast Ive Sanadera.

No, Kukuriku koalicija je uvjeravala da će s njom svima biti bolje. Usprkos neuspjesima i daljnjem propadanju, \"pijetlovi\" još uvijek, možda čak više sebe nego druge, uvjeravaju da će svanuti, da će napokon doći zora. Poslije premijerove ljutnje na narod da ne treba očekivati \"da iz krize izađemo po Duhu Svetome\", vjernički je dio naroda možda i mislio da će Kaptol reagirati na taj premijerov lapsus.

Ipak, Kaptol direktno nije izustio ni a. Oglasio se tek posredno preko Radio Vatikana koji je premijeru nevjerniku poručio da, \"dok se god ljudi, i oni koji vladaju i oni koji ne vladaju, ne usklade s Duhom Svetim, ostat će u recesiji\". Da je pak Kaptol nešto sam izustio, bilo bi to iznenađenje. Crkvi je uz vlast dobro da bi protiv nje govorila makar premijer govorio i protiv duha Crkve.

Hrvatska je već dugo u krizi, ne samo gospodarski i politički nego puno više moralno i duhovno pa možda i zbog ponašanja Crkve. Zapravo, Hrvati duhovno propadaju već desetljećima. Možda još od smrti legendarnoga pučkog tribuna Stjepana Radića, koji je od neukoga seljačkoga naroda učinio svjesni politički puk. A

li, tek nešto više od desetljeća nakon njegove smrti, dio Hrvata prihvaća ustaški totalitarizam, padajući daleko ispod političke i etičke razine Radićeva vremena. Nedugo potom, drugi dio naroda pak prihvaća drugi – komunistički totalitarizam. Bez utjecaja Crkve i kardinala Alojzija Stepinca najvjerojatnije bi broj onih koji su prihvatili i crnu i crvenu diktaturu bio mnogo veći.

Danas je utjecaj Crkve na narod mnogo manji nego za komunističkog režima. Uvelike zahvaljujući trima velikim kardinalima – dr. Alojzu Stepincu, dr. Franji Šeperu i dr. Franji Kuhariću, duh naroda je usprkos svim političkim i ideološkim nedaćama turobnih vremena ostao krepak i vitalan. Sada je pak beznađa na pretek. Ni Crkva se više ne doima kao čuvar narodne nade.

Ona se danas više doima kao primateljica državne apanaže, kao čuvarica svoga imetka koji joj je država vratila, nego kao čuvarica pučkoga ufanja. Ni kardinal Josip Bozanić se ne doima poput svojih velikih prethodnika. Stigao je s krilaticom o \"grijehu struktura\", ali to mu je još uvijek ostalo najpoznatije, a možda i jedino načelo. U grešno Sanaderovo vrijeme načelni su stavovi nestali. Vlast i Crkva su bili u bliskim odnosima. Ništa se bitno nije promijenilo ni danas.

Kao da je smjerna šutnja postala općim crkvenim stavom. Kardinal o esencijalnim problemima države i društva zbori mlitavo i neuvjerljivo. Znatno ispod razine kategoričnosti i gorljivosti svojih časnih prethodnika. Na koncu, dobiva i svjetovni počasni doktorat. Nekada ga je dobivao maršal, danas ga eto dobiva i kardinal! Hrvati su u nedavnoj prošlosti i padali i dizali se.

Poslije dva totalitarizma, kada je nade već ponestajalo, našlo se snage, pameti i energije za stvaranje vlastite države. Pobjeda u ratu, završena Olujom, bila je novi uzlet nacionalnoga ponosa. Ali nacionalna je dešperacija, potom, zbog kriminalne \"pretvorbe i privatizacije\" kaznila HDZ gubitkom vlasti.

Dolazak koalicije predvođene SDP-om 2000. novi je uzlet narodne nade. Nova je vlast imala placet za politički obračun s pretvorbenim kriminalom, no nije učinila ništa. Dolazak Sanadera na vlast opet budi nerealna očekivanja.

Bila je to vladavina ohologa pohlepnika, koji je kao \"praktični katolik\" imao i gotovo opću crkvenu podršku. Kukuriku koalicija je vlast dobila ne nekom svojom zaslugom, nego zbog moralnoga urušavanja sanaderovske oligarhije. Milanovićeva se vlada u počecima i mogla vaditi na kriminalne metode svojih prethodnika, no danas takvi izgovori više ne vrijede.

Ti izgovori više ne mogu prekriti sve veći manjak nade, kao i nesposobnosti i rupe Milanovićeve vlasti. Čak unatoč crkvenoj šutnji.