Trojka je opet njegova. Renato Sulić vratio se među paklene nakon dvogodišnje stanke uvjetovane ozljedom zadobivenom u prometnoj nesreći. I kad su mnogi sumnjičavo vrtjeli glavom i na sam spomen njegova povratka na rukometni teren, pakleno društvo i njihov izbornik bili su uvjereni da će se Renato vratiti u borbu za medalje. Znajući da je borac bez premca, on se doista i vratio. Izvan igrališa nekako povučen, na igralištu je pravi lav koji neće ni pred kim ustuknuti. U igri je uvijek svim srcem, nerijetko u tom žaru prelazi i granice dopuštenoga: i u tom hrvanju na crti sa suparnicima i u verbalnim okršajima. Odnosom prema rukometu pravi je profesionalac, stopostotno unutra i kad se igra s velikima, i kad se igra s trećeligašem. Uvijek traži pobjedu. Povratak u reprezentaciju sigurno je njegova najveća pobjeda. Zato će i na početku razgovora naglasiti:
- Zdrav čovjek ima tisuću želja, bolestan samo jednu. Sulić će na trenutak vratiti film teških dana: - Sekunde su me dijelile od smrti. Uz ozljedu koljena i ramena, došla je embolija pluća, teška bolnička infekcija, bilo je problema sa zarašćivanjem jer se krv razrijedila. Uspio sam sve nadvladati velikim htijenjem, voljom. Borac sam. - Kako je danas u starom društvu? - Teško je naći riječi kojima bih opisao to zadovoljstvo. Jer mi smo sjajna klapa kakvu je teško naći. - Je li se što promijenilo?
- Malo smo se raštrkali po Europi, ali dečki su i dalje čvrsto s obje noge na zemlji. Svim medaljama u prkos, i dalje smo puni želje za dokazivanjem. - Koliko ste spremni? - Zadovoljan sam premda imam još nekih 15 posto lufta. Nadam se da ću ga do početka Europskog prvenstva smanjiti. Nedostaje mi najviše osjećaj igre s Balićem, Metličićem i Lackovićem. Pomažu mi da se što uspješnije vratim. A ja ću se potruditi da na EP-u pomognem što više budem mogao.
- Lino Červar kaže da ste postali racionalniji? - Promijenile su me nedaće kroz koje sam prošao, danas drugačije gledam na mnoge stvari. Shvatio sam da su neke stvari koje su me prije opterećivale potpuno nevažne. Smireniji sam. - Koja je najveća snaga vaše momčadi? - Zajedništvo, skromnost, borbenost i velika želja za uspjehom. - A što vam, osim ozljeda, može stati na put do željenog cilja? - Ne smijemo se obazirati na suđenje. Mi smo mala zemlja, kome je u interesu da nas štiti? U Tunisu se, primjerice, preferirala Španjolska, preferira se i u kandidaturi za Svjetsko prvenstvo 2009. Za dobar rezultat mi moramo biti bolji od ostalih barem 20 posto. - Idete li u Švicarsku po zlato?
- Bahato bi to bilo reći. Idemo pokazati koliko znamo i možemo. A sigurno je da zlato jako želimo.
Kompletni smo bolji od Nijemaca
- Najljepše je pobjeđivati, ali i porazi su dio sporta. Izgubili smo od Nijemaca jer za igrače poput Balića, Lackovića i Metličića nemamo prave zamjene. A Laca nije bilo, Pero je rano ozlijeđen. Nije išlo s lijevog krila, na desnom su zato lakše zatvorili Džombu. Kad nismo kompletni, u nadmetanju s jakima imamo problema, vidjelo se to i na EP-u u Sloveniji kad smo ostali bez Metličića i Balića. Ali kad smo u najjačem sastavu, bolji smo od Nijemaca. (zv)
Prijatelji i u nevolji
- U teškim trenucima suigrači iz reprezentacije mnogo su mi pomogli. Viđao sam one koji igraju kod nas, čuo se s onima vani. Bio sam u vezi i s Červarom, Smjalagićem, s ljudima iz logistike. I Savez mi je mnogo pomogao u razdoblju oporavka. Pokazali su svi da su mi prijetelji i u nevolji. (zv)