Reporteri s granicama

Kad čovjek sluša ove naše televizijske voditelje, posebno HTV-ove, ispada da je njima sve teško i da nemaju nikakve ideje. Samo u jednom danu najmanje su petnaest puta, u raznim emisijama HTV-a, voditelji ili novinari započinjali pitanja svojim sugovornicima s “kako ste došli na ideju” i “je li bilo teško”. Priloge toj bizarnoj statistici apsolutno su tijekom ljeta davale voditeljske vedete “Maloga mista” (od Barbare Štrbac i Barbare Kolar do Roberta Ferlina i Duška Čurlić), ali i druge emisije sa “živim” javljanjima reportera nisu puno zaostajale. A ruku na srce, nismo u tim prilozima kao sugovornike gledali baš doktore znanosti koji su dolazili do najnovijih otkrić na području genetike, medicine, tehnologije ili izumitelje novih koncepata razvoja modernoga društva.

Ne, uglavnom su to ljudi koji bi razvili neki sasvim običan obiteljski biznis, otvorili bi, primjerice, vinoteku, otočnu rent-a-car agenciju, tiskali amblem svoga grada na majicama, napravili bi “atrakciju” tako što bi odjenuli dvoje, troje srednjoškolaca u kvazipovijesne odore toga kraja i poslali ih da se šeću među turistima, organizirali bi feštu od srdela ili bi počeli prodavati drvene figurice koje u slobodno vrijeme izrađuju od malena... Sve je to izazivalo divljenje naših vrlih reportera s granicama: “Kako ste došli na ideju doručkovati kada ste se jutros ustali?”, “Kako ste se sjetili prostrijeti ručnik na plaži?”, “Je li vam bilo teško odlučiti hoćete li danas izaći iz kuće odjeveni ili goli?”... Kada se to sve ponavlja toliko puta, iz razgovora u razgovor, čovjek se stvarno počne pitati jesu li najtrivijalnije ideje njima doista toliko nedokučive, a ne da naprosto njima i njihovim urednicima još nije palo na um da možda baš i nisu za taj posao ako nemaju što pametnije pitati ili da bi se barem trebali bolje pripremati.

Nasuprot tima i takvima, RTL-ovi novinari pokazali su dokle u sastavljanju pitanja mogu ići novinarska imaginacija i originalnost. Predstavljajući nam sebe, novi stanari Big Brother kuće nisu odgovarali samo na pitanja tko su, što su i odakle su. Ni kako su došli na ideju prijaviti se u BB kuću i je li im bilo teško. Da bismo bili kadri maksimalno zaokružiti pleter dojmova o tih dvanaest novih ljudi u našim životima, koji će nakon 100 dana ispasti iz kolektivne memorije brzinom kojom se Zvonimir Lučić nađe Cro Copu oko vrata kada ovaj dobije meč (iskrene čestitke na osvajanju Prideova Grand prixa!), doznavali smo i koja bi svi oni najradije bili životinja ili biljka. Jedan bi bio gepard da ga nitko ne može uhvatiti, drugi bi bio kaktus da ga svi gledaju, ali da ga se nitko ne usudi taknuti, treći bi bio cvijet da ga djevojka ubere i pomiriše, ženske bi bile uglavnom mačke i ruže... Tako jednostavno pitanje za sjetiti ga se, a nudi tako sadržajne odgovore. I nebrojene varijacije.

Na primjer, kada HTV-ovi novinari počnu od RTL-ovih kolega preuzimati ovakva pitanja – čim Nevena Rendelli ili Damir Smrtić pitaju nekog slavonskog stočara koja životinja na farmi najbolje opisuje ženu kakvu bi volio upoznati ili pitaju istarskog tartufara odražava li njegovu dušu više crni ili bijeli tartuf – RTL-ovci mogu odmah otići korak dalje: “Da ste se rodili kao dio spavaće sobe, što biste najradije bili?”, “Vidite li sebe ponajprije kao građevinski materijal ili kao dio vojne opreme?”, “Biste li bili sretniji kao sladoled, kremšnita ili steak od tune?”. Odgovori bi vjerojatno bili spektakularni i poručivali bi o svima nama ono što se svakodnevnom rutinom razgovaranja jednostavno ne može izreći, a što nam je Bregović već davno dao naznačiti pjesmom “Kad bi bio bijelo dugme”, ali su do pojave naših današnjih tv voditelja i reportera taj stil i prizma promatranja nepravedno ostali zanemareni.