Republikacima su čajanke sve gorče

Kada zakonska zabrana samozadovoljavanja postane važna točka u nečijoj predizbornoj kampanji, onda je jasno da je riječ o polushizofrenoj politici. Za to se zauzimala Christine O’Donnell, žena koja je, uz podršku Sarah Palin, u američkoj saveznoj državi Delaware uspjela poraziti svoga republikanskoga stranačkoga kolegu koji je sav normalan i koji se svrstava u čvrste umjerenjake u toj stranci.

Da je on dobio nominaciju na stranačkim predizborima, gotovo je posve sigurno da bi u utrci za senatsko mjesto pobijedio svoga demokratskog protukandidata. No sada je posve sigurna pobjeda demokratskog kandidata, što republikance može skupo stajati u trenucima kada su računali da bi mogli postati senatska većina. Uz priopćenje kako im ni na kraj pameti nije da materijalno ili logistički podupru O’Donnellovu, iako je članica njihove stranke, Republikanski nacionalni kongres vjerojatno Boga moli da pobijedi demokrat jer bi pobjeda ove sulude političke autsajderice mogla biti kobna ne samo za Republikansku stranku nego i za cijeli američki politički sustav.

Sve je otišlo toliko daleko da popriličan broj umjerenih republikanaca već najavljuje kako ne želi imati nikakve veze s tom ludošću i da će u glasanju za zakonske prijedloge, bez obzira na stranačku stegu, njihove ruke biti na strani demokrata i predsjednika Obame.

O’Donnellica, kao i Sarah Palin i mnogi drugi članovi Republikanske stranke pripadaju “Pokretu čajanki”, nebulozi koja je pokrenuta pošto je Barack Obama postao predsjednik. Teza da Obamina Amerika nije Amerika većine njezinih građana i da su intelektualne elite koje žive na istočnoj i zapadnoj obali uništile sve tradicionalne vrijednosti i zatrle ideale očeva nacije, pala je na plodno tlo.

Pokret je isticao da nije politički usmjeren već želi pomoći malom čovjeku koji vjeruje u tradicionalne vrijednosti da živi lakše i moralnije, da mu se smanje porezi i da se tradicionalna obitelj opet postavi na pijedestal. Oni su naučili lekciju koju nisu naučili konzervativni kršćani koji su pomogli Georgeu Bushu da dođe na vlast – previše su se slizali s “mainstream” politikom i padom te politike, pali su i oni. Upravo Sarah Palin bila je eksponent tog dijela Republikanske stranke i kao takva bila je nametnuta Johnu McCainu kao potpredsjednički kandidat.

Anonimna guvernerka Aljaske izvučena je na nacionalnu pozornicu, i to ne zato da bi pobijedila prije dvije godine, nego da bi čučala u prikrajku i pogurala novi izrazito konzervativni pokret koji neće ponavljati pogreške Bushovih saveznika i koji će svojim populističkim metodama i pucanjem na nacionalni politički kič privući široke (neuke) mase. Podrškom O’Donnellovoj ona je dala na znanje kako je već učinjeno jako mnogo da za dvije godine ona na izborima bude protivnica Obami.

Ako u tome doista uspije, i to kao republikanski kandidat, stranka se više vjerojatno nikada neće oporaviti od toga zato što u njoj ima poprilično pametnih i normalnih političara. No to bi mogla biti naznaka da je i sam američki politički sustav na izdisaju i da je nešto u njemu i te kako trulo, što bi pak moglo značiti da moćna svjetska veleseila ide nepovratno nizbrdo. Sarah Palin u Ovalnom uredu mogla bi biti pravi početak kraja moćnoga političkog carstva.