Revizija nametnutih “istina”, nego što!

Revizionizam, revizionist. Od tih su se pojmova tresle gaće dvadesetom stoljeću. Vizionari s divizijama vojnika i žbira iza leđa nisu imali nimalo smisla za preispitivanja vlastitih vizija. Tko bi posumnjao u svete istine njihova komunizma, fašizma, nacizma ili kakva sličnog izma završavao bi u logoru ili na groblju. Pravo na tumačenje svijeta priznavali su samo sebi samima, a svaku primjedbu na vlastiti račun proglašavali su pogibeljnim revizionizmom. Čim bi gdje zavladali, odmah bi kroz flajšmašine svojih totalitarnih ideologija propustili sve dotadašnje istine. Revidiralo se (radikalno mijenjalo, krvavo preslagivalo) praktički sve što je čovjek spoznao i učinio od vremena Adama i Eve u rajskome vrtu do vremena trgovca rajčicama u kvartovskom dućanu.
 
Vizionari i njihove diktature uglavnom su propali, ali se mnoge njihove preinake i danas dobro drže. Nekadašnjih (di)vizija više nema, no tu su njihove tekovine, a ostala je i odbojnost prema njihovoj kritici koja se i dalje tretira kao opaka revizija.
 
Da ne idemo predaleko, evo jedne tekovine o kojoj se govorilo i ovih dana, a to je odnos prema Hrvatskoj kao neovisnoj državi. Tito je rekao da će prije Sava poteći uzvodno nego što će Hrvatska biti neovisna. Nije to kazao kao nekakvo svoje mišljenje, nego je to bilo opće, najslužbenije stajalište njegove Jugoslavije o statusu i perspektivama hrvatske republike. Što manje hrvatske neovisnosti, to bolje za Jugoslaviju – bila je jedina politika koja je odgovarala jugoslavenskim vlastima (u kojoj su i Hrvati svirali svoju dionicu). Što bi provirilo izvan njezinih gabarita, odmah bi bilo otfikareno. Istine? Činjenice? Ako se s tom politikom nisu podudarale, to gore po njih.
 
Biskup Strossmayer postao je tako neka vrsta hrvatskoga Kraljevića Marka, a biskup Stepinac ustaška ništarija. Ante Starčević nije bio tretiran kao otac, nego kao nužno zlo domovine; Matija Gubec u Augustinčićevoj je interpretaciji poprimio lik Josipa Broza (čak je pronađeno da mu je pravo ime bilo AmBROZ), a ban Jelačić ispiljen je u komade i bačen u podrum, dok mu je lubanja u Zaprešiću služila za loptanje.
 
Ili sitna bizarnost s hrvatskim jezikom. Novi broj “Jezika” u studiji T. Frlete otkriva zašto je u hrvatskoj gramatici i dandanas pod sumnjom nenaglašeni dativ povratne zamjenice – “si”, primjerice u rečenici: Operi (si) ruke. Srbijanski jezikoslovci taj su “si” smatrali “izrazitim bulgarizmom”, a kako su na sve što dolazi iz Bugarske bili alergični, nastojali su ga izbaciti iz svoga jezika. A čega u vrijeme hrvatskosrpskog ujednačavanja nije bilo u srpskom, nije bilo poželjno ni u hrvatskom. I “si” je morao van!
 
I sad bismo se trebali uplašiti revizije! Taman posla! Revizija “istina” nametnutih u doba totalitarizma nije upitna kao pravo, a još manje kao obveza. Od jugoslavenske građevine (sa svim njezinim igrokazima) u kojoj smo živjeli ne bi smio ostati nepomaknut ni jedan kamen. U protivnom se pozdravimo s europskom Hrvatskom.