Robi Selan: Labinski bluz

Zrelo kolovoško sunce kazuje da je od ljeta bilo što je bilo. Od njega se na labinskom kolodvoru sjedeći opušteno za stolom pod tendom kafića krije čovjek u kratkim hlačama i šlapama. Dva su autobusa na peronima i neki se ljudi vrzmaju oko njih, ali lokal je na boku zgarde i on ih uopće ne vidi, a i ne zanimaju ga. Njegov pogled počiva na dijelu Istarske ulice ispred njega.

Asfalt joj je umoran od vrućine. Pored spomenika rudaru borcu vuče se namrgođeni socijalni slučaj. Mogao bi biti crnac, a umjesto onih velikih čekića mogao bi stajati spomenik vojniku Konfederacije kao što bi cijeli ovaj provincijski gradić mogao biti negdje na jugu SAD-a gdje je život isto ovako dosadan i gdje isto ovako netko sjedi ispred nečega što je u biti krčma i škilji preda se dok mu se od preplanule kože oko očiju stvaraju bore u obliku “pačjih nožica”. Umjesto obližnjeg Jadrana tu bi bila neka rijeka, Missouri ili Mississippi, a njemu se jednako ovako ne bi dalo do te vode, a kamoli u nju. Ne bi mu se općenito ništa dalo, pa ni promijeniti naviku dolaženja na kavu svaki dan u isto vrijeme i, ako je ikako moguće, za isti stol. I valjda bi i konobar koji mu je nakon svih ovih godina postao gotovo rođak, a on njemu inventar, bio isto ovako uvjeren da se u životu tog čovjeka promjena više ne može dogoditi. Ali, postojala bi mogućnost da se vara. A ovaj ovdje iza njegovih leđa – taj se, bome, vara!

“Možemo se naći? Vesna”, glasio je SMS.
Zvuk gitare, onaj jedan mlitavi, raštimani akord kojim počinju bluz skladbe začuo mu se u džepu dok je hodao ovamo, ali nije imao volje vaditi mobitel sve dok nije sjeo. A kad onda! Ona nakon toliko vremena! Je li sazrela, progledala, shvatila što gubi? Bilo joj je i vrijeme! Ali, i on je sada drugačiji: nema više diplomacije! Točnije: ima, ali one ratne – u glavu, bez okolišanja, uzmi ili ostavi!
“Znači li to pomirenje?” poslao je poruku.

“Možda”, stigao je ubrzo odgovor.
Ah, te žene! Dobro, odgovor nije glasio “ne-znam” nego “mož-da!”
“Možemo se naći”, ponovio je njezine riječi nadajući se da to zvuči dovoljno hladno. U ovom je trenutku bilo najvažnije othrvati se navali osjećja i zadržati smirenost. Ništa nije smjelo biti ubrzano, pa ni trešnja vrećice šećera što će biti sasut u kavu. Čak je trebalo to činiti nešto usporenije nego inače, ali ne previše jer bi to značilo ustrajnost kojom superego prkosi egu, a samim tim i priznanje potisnute nervoze. A nje nije bilo, ne!
Telefon je ponovo akordom javio da je stigla poruka. Najprije cigareta! Dobro smekšana među prstima, pažljivo zapaljena upaljčem kojemu poklopac proizvodi otmjeno metalne “klikove”. Pa prvi dim i ispraćaj istoga pogledom.
“Ja sam u marini. Di se možemo nać?”

E, da ne bi možda sada odjurio u Sv. Marinu! Dovršio je miješanje kave, uredno odložio žlicicu na tanjurić, s prva tri prsta stisnuo ušicu šalice koju je potom prinio ustima. Srkne gutljajčić. Potom otrese pepeo cigarete i povuče dim. Onda na stolici susjednog stola opazi preklopljene novine. Uzme ih i otvori. Da ga je nešto zanimalo – nije, ali potrudio se prelistati sve i pročitati barem naslove. Nakon što je to obavio, preklopi ih kao što su bile prije i odloži na svoj stol te povuče još dva dima i zgnječi cigaretu u pepeljari. Tek tada posegne za mobitelom što je cijelo vrijeme ležao na stolu.
“Ja sam u Labinu”, napisao je. To je značilo da mu ne pada na pamet da on ode k njoj, nego mora ona doći njemu.
Očekivao je da će kroz koju minutu dobiti “dolazim”, “stižem”, “evo me” ili nešto slično. Nije. Vrijene je prolazilo, a mobitel je sveudilj šutio. I sada, eto, još čeka i pilji na ulicu ispred sebe, samo da ne mora gledati u tu napravu koju počinje mrziti.
Nova kava i cigareta opasno su se potrošile: kavi se vidi se dno kad je otpija, a cigareti je žar sve bliži filtru. Ponovo uzima novine u ruke i ponovo počinje ono s naslovima. Da se nije predomislila? Možda je ipak trebao zauzeti za nijansu mekši stav, pokazati nešto osjećajnosti? Koješta! Da joj je namjera bila istinski čvrsta, ništa je ne bi pokolebalo!
Trgnuo se – akord ga je pogodio kao strujni udar! Valjda konobar to nije vidio...
“Na putu sam. Di si ti u Labinu?”
“U kafiću na kolodvoru”
“Vidimo se”

Konobar izlazi, zastaje pod suncobranom što pomaže tendi štititi stolove od pripeke i gleda na ulicu. Kao da bi nešto rekao, ali nikako da to učini. On dovršava kavu i htio-ne htio unaprijed se naslađuje iznenađem i zaprepaštenjam što će ih kod njega izazvati njezin dolazak. Bivša mu se vratila?! Da, i on se jednom žestoko posvađao sa ženom dok mu je još bila djevojka, ali kad su se pomirili, sve ih je vodilo ravno u vjenčanje. Valjda tako mora biti.

Dolaze novi gosti, momak i djevojka petnaestak godina mlađi od njega, i sjedaju za stol do njega. Domaći turisti, najvjerojatnije iz Zagreba ako je suditi po govoru. Pitaju ga jesu li novine slobodne, a on im ih ljubazno pruža. Oni ih listaju, piju svoje velike bijele kave, a vrijeme prolazi. Plaćaju i odlaze, a nje još nema. Da nije kakav zastoj na cesti? Užasno je uska i bilo bi vrijeme da je prošire. Po treći put listati novine? Nema smisla!
Napokon “gitara”!
“Ja sam u Labinu na kolodvoru. Di si ti?”
“Na terasi kafića”, poslao je odgovor.
“Ništa ne vidim”
Kako ne vidi?! Ljutito se ustao i izašao na sunce. Je li lijevo na parkiralištu? Ne, ondje je nije bilo. Pošao je desno, do perona. Neki parkiraju i na parkirnim mjestima za autobuse, ali sada ondje nije bilo nikoga. Osvrtao se svuda oko sebe u nadi da će sresti njezin pogled. Desno mu je stopalo iskliznulo iz šlape na asfalt, lice mu se orosilo znojem, što od sunca, što od uzrujanosti. Ali, nigdje je nije uspijevao ugledati.
“Točno ispred kafića preko puta spomenika. Vidiš me”, poslao je bez upitnika.
Opet onaj isti akord i kratak odgovor. “Ne”
Što se to događa?! Tako su blizu jedno drugome, a zbog neke se gluposti ne mogu susresti! Sada više nema razloga da s njom komunicira samo porukama – zacrni njezin broj i pritisne opciju “Pozvati”.
Slušao je kako zvoni.

– Molim?! – javio se ženski glas.
– Ja sam! Stojim ovdje ispred kafića, di si ti da me ne vidiš?!
– Kako di sam? Rekli su mi da ovdi stane bus, ali ja ne vidim ni tebe ni tvoga lokala!
I tada mu se učini da njegova Vesna ima neki čudan glas i da govori još čudnijim, dalmatinskim naglaskom. Presjeklo ga je! Kao da mu je cijelo tijelo zatitralo onim akordom.
Oprezno je upitao je li ona Vesna ta i ta.
– Ne, nisam... rekla je i zastala. Nedvojbeno zato jer je shvatila da nešto nije u redu s njegovim glasom i naglaskom. Upitala je je li on taj i taj iz Splita. Odgovori joj da nije, reče svoje ime i doda da je iz Labina.
– Ma, kojeg Labina?! Di?
– Pa, Labina u Istri! Kojeg drugog?
– Ma, ja sam u Labinu dalmatinskom!
Očajan koliko i ljut htjede je upitati kako mu je i zašto poslala poruku, ali ona je već više za sebe ili nekome pored sebe vikala podalje od telefona: – Ajme meni, falila sam broj! Ludega li svita...
I prekine vezu!

Ona je doista bila u nekoj marini, najvjerojatnije splitskoj, a ne u Svetoj Marini dvanaest kilometara odavde. Zove se Vesna, nabavila je novi broj svog bivšeg s kojim se želi pomiriti, ali je pogrešno upisala neku brojku tako da u mobitelu ima broj koji je njegov. Događa se. Ali, slaba je to utjeha.
Vrati se za stol. Kucne o staklo i kroz njega vikne konobaru da mu donese pivo. Samo da ga sada ne pita zašto je šetao po suncu, točnije da ne natukne nešto kao: “Problemi?” “Nevolje?” ili slično. Što god bi slagao, ne bi prošlo jer ovakvo se razočaranje na licu može nositi samo iz jednog razloga, a ovaj čovjek unutra ima dovoljno godina iza sebe da ga može savršeno dobro prepoznati. No, nije ga ništa pitao – on zapravo nije ni primijetio da je bio ustao od stola.

Sunce ja malaksalo, sjene zgrada pružile su se prema kolodvoru, a on još sjedi na onom istom mjestu i gleda ispred sebe preko trećeg piva na stolu. U normalnim uvjetima već bi bio otišao kući, ali ovo uvjeti normalni nisu. Istarskom ulicom idu preplanule djevojke golih pupaka i veselo čavrljaju. Vraćaju se s kupanja u Rapcu. Jedna je vrlo vitka i bujnih usana – mogla bi biti crnkinja. Zapravo bi sve tri mogle biti crnkinje što se vraćaju s obale Mississippija, Missourija ili neke slične rijeke, ali i u tom nekom gradiću na jugu Amerike isto bi ovako ubrzavao autobus izlazeći s kolodvora noseći isto ovako tupa lica putnika i ostavljajući za sobom isti ovakav proziran oblak crnog dima. A i konobar bi ovako izašao, stao pod suncobran, vjerojatno se i ovako podbočio te zagledao na ulicu koja počinje isijavati primljenu toplinu.

– E, danaska ga je vero za sprovega peklo! – veli on.
Htjedne mu odgovoriti da neće još dugo tako, da će se za dan-dva naoblačiti, past će kiša i nakon tog osvježenja sunce više neće stići ugrijati zemlju jer su se dani skratili i neće proći dugo, oni će požaliti za ovom vrućinom. Ali, umjesto toga on samo klimne glavom gledajući ispred sebe s rukama prekriženim na prsima i izusti: – O, je!