Rođen u Zagrebu

U već započetoj “sječi knezova”, koja se veže uza zagrebačkog gospodara Milana Bandića i prijatelja mu Slobodana Ljubičića, red je, kako se pribojava Mladen Anić, došao i na njega. Direktor zagrebačkog Zoološkog vrta boji se da su dvojica moćnih s Trešnjevke, gdje su smjene počeli, krenuli u Maksimir. Ali prije nego se pojave u Maksimirskoj šumi poručio im je da ga mogu smijeniti “jedino mrtva”. Jer, da je on “stvarao Zoološki” i da neće dopustiti da “neki dotepenci poput Bandića i Ljubičića, koji ne razlikuju nosoroga od prepelice” unište njegov dugogodišnji trud. Anić se ljutit pozvao i na činjenicu da je rođen u Zagrebu, a da ga, eto, namjeravaju smijeniti dvojica došljaka.

Dok u jednom od svojih performansa osebujni i otkvačeni Tom Gotovac leži u krevetu na Trgu bana Jelačića, prilaze mu mnogi znatiželjnici. Netko bi se šutke navirio i okrenuo, netko nešto zajedljivo dobacio na njegov račun, netko rogoborio na vlast “zbog koje ljudi moraju spavati na ulici”, a netko mu se, iskreno suosjećajući s njim, požalio na svoju nevolju. Posebno je u takvu suosjećanju bila dojmljivom gospođa koja se žalila kako joj je teško, kako je u sličnoj nevolji “kao i gospon”, ponavljajući da je rođena Zagrepčanka. I Gotovcu i okupljenima, a možda najviše sebi, ta je malo misaono razbarušena gospođa ustrajno ponavljala da je socijalno ugrožena i uskraćena zato što je “rođena Zagrepčanka”. U priči direktora Zoološkog vrta prisutna je slična jadikovka, da mu se sprema uskrata (i) samo zato što je rođen u Zagrebu!

Za mnoge je, koji su rođeni u Zagrebu, sigurno frustrirajuća činjenica da Zagrebom drmaju dvojica koji su u Zagreb pridošli. I da su još uza sve to “neki Hercegovci”. Milan Bandić i njegov “stari pajdo” još iz prvih zagrebačkih dana, dulje javno znan kao Kikaš, a kraće kao Slobodan Ljubičić, zapravo su svojevrsna zagrebačka “Božja kazna”. Jer ako je negdje stvoren stereotip Hercegovca, prototip koji se svodi(o) na “bile čarape”, “naše rodijake” i “tko je jamio, jamio”, onda je to Zagreb. I onda u Zagrebu upravo Hercegovac postane gradonačelnikom! Može se Bandiću zamjerati ovo ili ono. No, nije on samoga sebe dvaput postavio za zagrebačkog gradonačelnika! Oni kojima nije po volji, koji ne vole njegovo neprirodno i isforsirano kajkanje, mogu mu zamjerati da “ni gospon” po njihovoj mjeri, tj. da mu fali “urbanog šlifa”, da “radi što hoće” i da se ponaša “kao seoski poglavar” – ali mu ne mogu poreći uspješnost. Nijedan zagrebački gradonačelnik, pa ni oni koji su u njemu rođeni, nisu za Zagreb učinili koliko je učinio “dotepenec”, a još k tome i stereotipni Hercegovac Bandić.

U riječi dotepenec nema samo nešto podcjenjivački, posprdno i pogrdno nego i nešto ružnije od toga, što bi činjenici “rođen u Zagrebu”, valjda, trebalo dati neku višu vrijednost. U takvoj, često i neskrivenoj nesnošljivosti ili se ne zna ili se pak smrknuto prezire činjenica da se Zagrepčaninom ne postaje samo rođenjem. Bandiću ni danas neki ne mogu oprostiti što je Hercegovac. U još postojećem stereotipu hercegovstvo se uglavnom svodi na nešto seosko, prosto, bezobzirno, neuko i primitivno, a zemljopisno se u nj trpaju i Široki Brijeg, Imotski ili Livno. Tko će takvim zajapurenim rogoboriteljima dokazati da su “ti Hercegovovci” i Antun Branko Šimić, i Veselko Tenžera, i Zvone Boban, i Davor Šuker? Zar “dotepenci” i “dojdeki” nisu (bili) i Vlaho Bukovac, i Ivan Meštrović, i Ranko Marinković, i Slaven Zambata, i Stjepan Lamza, i Fabijan Šovagović, i Dražen Petrović? Bandić i Ljubičić sigurno kao mali nisu išli u zagrebački Zoološki vrt, ali vjerojatno ipak “razlikuju nosoroga od prepelice”.