Rogovi u vreći ili prazna vreća

Jesu li se u Kukuriku koaliciji, dosađujući se u iščekivanju izborne pobjede, samo počupali pjetlići ili su nedavne žestoke izjave na relaciji Kajin-Čačić-Jakovčić pokazale da se u ljutnji govori ono što se doista misli? Kajin je HNS proglasio gramzivom strankom koja u koaliciji traži više nego što joj pripada, u HNS-u su rekli da Kukuriku dobiva izbore i bez IDS-a pa im on i ne treba, a Jakovčić je s visine dometnuo da obojica – i Čačić i Kajin – mogu ući u povijest po svojim izjavama.

Na kraju se sve pomelo tvrdnjom da koalicija i dalje čvrsto stoji. No napuklina, koju nije izazvao, ali ju je istaknuo Damir Kajin svojom, za koaliciju vrlo neopreznom kritikom HNS-a, ipak postoji i možda je krajnji trenutak da SDP, odnosno Zoran Milanović, kao lokomotiva tog saveza sa svojim “vagonima” dogovori pravila igre i smjer u kojem će se kretati. Pobjeda u ovom trenutku – ako se stranke uzdaju samo u ankete – čini se sigurnom, ali ne bi bilo prvi put da se zapravo već dobiveni izbori izgube zbog nesnalaženja u vremenu i prostoru. Nije dobro da koalicija izgleda kao rogovi u vreći, kako je netko nazvao sve političke koalicije, ali ne valja ni da djeluje kao prazna vreća, kako bi se katkad moglo zaključiti s obzirom na pasivnost i izostanak zajedničkih poruka.

Istina, Kukuriku je krenuo možda prerano, entuzijazam s početka okupljanja splasnuo je, postali su stara vijest i ne trude se previše obnavljati interes za sebe. Je li to zbog toga jer im nedostaje mašte i strategije ili puštaju da se stvari odvijaju same po sebi nebitno je. Međutim, ne može se zanemariti percepcija da je HNS nestrpljiv, željan medijskog prostora i voljan svaki dan o nečemu govoriti i nešto predstavljati – ne bi li u konačnici izborio što bolji rezultat i time “povukao” više udjela u vlasti za sebe – dok SDP odaje dojam pasivne stranke, koja pušta da se cijela ta strka oko izbora napokon završi i da dođu na vlast. I upravo taj međuprostor otvara mogućnosti za međusobna prepucavanja i liječenje frustracija, koje objektivno postoje.

U SDP-u naime ima dosta onih koji smatraju da je ta stranka trebala na izbore ići sama, rasterećena predizbornih obveza i slobodna da poslije izbora bira saveznike i dijeli s njima ono što misli da može podijeliti. I u HNS-u ima onih koji su nezadovoljni što se stranka vezala uz jači i moćniji SDP umjesto da se pokušala staviti na čelo nečeg poput tzv. trećeg bloka. Potkrepljuju to činjenicom da je gotovo 50 posto građana neodlučno, da ne žele birati između dva bloka, a ne vide ni neku treću opciju koju bi jače podržali. U Hrvatskoj, naime, ako se gledaju trenutačne ankete, postoje samo tri stranke: HDZ, SDP i HNS, koje prelaze prag. Ostale su debelo ispod radara birača, ali nema sumnje da će neke od njih s nekim nezavisnim igračima odnijeti dio glasova i neodlučnih, pa u HNS-u ima i onih koji smatraju da bi ti glasovi – da je HNS na čelu – bili uglavnom njihovi.

IDS pak funkcionira sam za sebe i dojam je da je u Kukuriku koaliciji zato da bi bio uz buduću vlast i da će uz nju biti dok vidi svoj interes, a da je može napustiti kad god poželi bez neke veće štete ni za koaliciju ni za sebe. Na čelu je te stranke lukavi Ivan Jakovčić, vječiti istarski župan kojim i mnogi u Istri nisu zadovoljni i koji zbog pragmatičnosti uvijek njeguje dobre odnose sa središnjom vlašću u Zagrebu, kojeg god ona predznaka bila, ali neporecivo je da boju stranci u dobroj mjeri daje i osebujan Damir Kajin, kojeg neki smatraju osobom izvan kontrole IDS-a, ali koji ima podršku među mnogim Istranima upravo zbog toga jer nema kočnica u javnim nastupima.

No sve te unutarnje osobenosti stranaka u Kukuriku koaliciji teret su s kojim se koalicija, želi li uspjeti, mora znati nositi i mora ih znati kontrolirati, a za sada to ne čini dobro. Okviri su zajedničkog djelovanja zadani, sami su ih izabrali. Krajnji je trenutak da ih popune sadržajem koji će nešto značiti i biračima.