Rom koji zna sve padeže

Unatoč tome što se u TV izlogu Big Brotherovi stanari mogu svakodnevno promatrati kao gušteri u terariju ili pavijani u kavezu, mnogi će s gašenjem kamera nestati i iz sjećanja promatrača. Trajat će samo koliko je trajala i voajerska znatiželja njihovih promatrača. Nakon gašenja svjetla u TV terariju, nakon prve takve izložbe vlastitih beznačajnosti, ostala su dva-tri lica koja su svoju nevažnost uspjela pretvoriti u neku javnu potrebu da se preštimavaju a da se zapravo i ne zna zbog čega.

Poslije zatvaranja kuće u Dubravi i odlaska sadašnjih njezinih stanara bit će vjerojatno slično. Ali već sada s jednom važnom iznimkom. Novi je Big Brother dobio i svoju neočekivanu društvenu dimenziju. Suočio je i dragovoljne zatočenike BB kuće i njihove stalne ili povremene televizijske promatrače s vlastitim predrasudama.

Najava da bi se među stanarima posebne kuće u Dubravi mogao pojaviti i jedan "Cigić" izazvala je i iznenađenje i sumnjičavost. Dočekan s rezervom, prvu ogradu te rezerviranosti "Cigić" je srušio gotovo namah. Činjenica da je Hamdija Rom možda se producentima emisije činila egzotičnom. No, njemu je sasvim prirodna. Ono što je o sebi i svojim zemljacima govorio, i kako se pritom ponašao, bilo je nešto novo i neočekivano.

Doimalo se jednako prirodno kao što kiša pada, kao što trava raste. U Hamdijinoj priči o samome sebi, o svome etničkom podrijetlu, nije bilo nikakvog stida ni neke velike patetike. Čovjek se pokazao emancipiranim ne samo glede svoga podrijetla nego i glede naših predrasuda. Da su unutar kuće terarija i izvan nje mjereni stavovi prema Hamdiji kada se doznalo da je Rom i da će doći u BB kuću te nakon nekoliko dana što je bio u njoj, sigurno bi se stavovi stubokom promijenili, socijalna bi se udaljenost smanjila, a rasne predrasude pretvorile u (osobne) simpatije.

U okruženju čiji leksik obiluje uglavnom pogrdnim izvedenicama iz tradicionalnog naziva Ciganin  od "cigo" do "ciganska posla"  pojava nekoga tko je Rom mogla je predrasude još pojačati, što je bilo vjerojatnije, ili ih pak učiniti upitnim, što je bilo malo vjerojatno. No, Hamdija ih je uzdrmao, a mnoge i srušio. Njegovo je televizijsko pojavljivanje u rušenju rasnih predrasuda i topljenju starih tradicionalnih stereotipa postiglo više nego svi službeni odbori za zaštitu i promicanje prava nacionalnih manjina i valjda sve društvene udruge koje to također ističu kao pravu svrhu svoga postojanja. Tradicionalna predrasuda o Romima  a ona nije samo hrvatska  uvijek je puna idiosinkrazije. U njoj su romska djeca uvijek musava i balava, odrpana i gologuza, a odrasli zamazani, krezubi i smrdljivi. Tu su i psihološke i karakterne osobine, poput prijetvornosti, lažljivosti, kradljivosti...

I onda se pojavi Hamdija i nastane šok i nevjerica! Em je uredan i pere zube, em nije siromašan, em se pristojno ponaša, em zna sve padeže.
To što je Hamdiji hrvatski materinski i što ne potvrđuje stereotip da Romi moraju biti nepismeni, krezubi i siromašni, zapravo je samo iznimka. Stvarnost uglavnom potvrđuje stereotip. Ali ne sasvim, jer ima Roma koji su bogati, koji se ponašaju i izgledaju kao Hamdija.

No, neusporedivo je više bogatih nego školovanih. Ni Hamdija nema nekih škola, ali je bistar, emancipiran i uspješan. Valjda mu je za dodatnu potvrdu vlastitoga statusa trebalo i nešto više pa se njegov motiv za dolazak u Big Brother vjerojatno nije razlikovao od motiva njegovih sustanara  izložiti svoju anonimnost i postati poznat ni zbog čega. No, dok je većina dosadašnjih dobrovoljnih zatočenika kuće u Dubravi posvjedočila samo svoju beznačajnost, Hamdija je posvjedočio i društveno, kulturološko i psihološko značenje svoga pojavljivanja.

Kad bi sada bilo provedeno ispitivanje o tome što o Romima misli puk koji motri i sluša svakodnevne i svakonoćne banalnosti neobične kuće u Dubravi, vjerojatno bi razlika u odnosu na početak bila velika. Neki ekstremni stavovi prema Romima, poput onog "ne volim društvo ovih ljudi", sigurno bi imali znatno manje zagovornika nego nekoć, prije Hamdijine pojave u Big Brotheru.

Televizija je i na njemu još jednom pokazala koliko je moćna, ali i koliko pruža nekome tko iskoristi njezinu moć. Hamdija je, s jedne strane, iznevjerio urednički kredo emisije, tj. proizvodnju banalnosti, a s druge strane potpuno ga je potvrdio. U emisiju je, možda i ne htijući, unio nešto što u nju ne spada, što nadilazi kultiviranje trivijalnosti. Njegovo nehotično unošenje romskog pitanja posljedica je osobne spontanosti, a ne scenarija koji bi težio i postavljanju teških pitanja.

Nakon što je dao prilog romskom pitanju, Hamdija je pokazao da, unatoč tome i mimo toga što je drukčiji od drugih, može jednako sudjelovati i u svakodnevnom stvaranju banalnog, otrcanog i plitkog kao i drugi oko njega. On se izborio i za ravnopravnost u tome. Vjerojatna će promjena naše percepcije Roma i odnosa prema njima biti ne samo posljedica Hamdijine emancipacije od romskog pitanja nego i njegove uspješne prilagodbe i ravnopravnog uklapanja u svakodnevne zajedničke banalnosti BB stanara.

U voajerskoj kulturi u kojoj je slika uvijek iznad teksta, koja prezire velike priče i ozbiljne misli, gdje se potiskuje sve što može uznemiriti i što ne koristi ugodi, Hamdija je zapravo neka sustavna pogreška, pogreška u softveru.

Ime i prezime: Hamdija Seferović
Starost: 26
Datum rođenja: 6.2.1979
Mjesto: Zagreb
Visina: 177 cm
Boja kose: crna
Boja očiju: smeđa
Bračno stanje: oženjen
Djeca: sin Lorenco, kćer Lorena
Braća/sestre: sestra Laura
Zanimanje: trgovac
Hobi: šah

Kako piše na stranicama Big Brothera, Hamdija Seferović mladi je poduzetnik koji je već osam godina u sretnom braku čiji su plodovi sin Lorenco i kći Lorena. Hamdija bi u Big Brother kuću najradije poveo svog sina s kojim je jako povezan od njegovoga rođenja. Prvi na listi razloga zbog kojih se, piše, prijavio u show jest novac kojim želi svojoj obitelji kupiti kuću. Za sebe kaže da je sasvim običan čovjek koji je čak i previše društven. Strahuje jedino od Boga, a posebno cijeni Zvonimira Bobana koji je postigao sve što je želio u životu.