Romney bi svog Cheneya

Rijetka je pojava da američka politika u izbornoj godini na globalnoj razini padne u drugi plan. Iako ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da predsjednik Barack Obama i njegov republikanski protivnik Mitt Romney vode svojevrsnu mrtvu utrku, istodobno svi kao da su potpuno sigurni da Obama ne može izgubiti pa malo tko uopće i razmišlja o tome da bi se stanar Bijele kuće mogao promijeniti.

Ipak, jedno je od važnih pitanja što Mitt Romney može ponuditi Amerikancima i hoće li uspjeti privući biračku bazu koja je vrijedno “opsluživala” bivšeg republikanskog predsjednika Georgea Busha i dala mu dva mandata u Bijeloj kući.

Mittu Romneyu vrlo su jasne barem dvije važne stvari – činjenica da je mormon ne ide nimalo u prilog pa oko sebe mora okupiti ljude koji će kod tradicionalnih, ultrakonzervativnih birača Republikanske stranke stvoriti dojam kako je riječ o njihovu čovjeku, o nekome tko će nastaviti tamo gdje je Bush stao.

To je i učinio! Pokupio je gotovo sve Bushove suradnike koji su to htjeli, koji još imaju volje i želje pridružiti mu se u utrci za Bijelu kuću. No apsolutno je najveća i najznačajnija akvizicija Bushov potpredsjednik Richard Cheney za kojeg mnogi tvrde da je osam godina vladao iza scene i de facto bio predsjednik.

Kada se pomno prati ono što Mitt Romney prodaje kao svoju vanjskopolitičku agendu, lako je vidjeti da on zapravo slijedi istu nit koju je slijedio i George Bush. I ne samo to – on je skupio čak 17 ljudi koji su bili izravno uključeni u Bushovu administraciju i u promišljanje i stvaranje njegove vanjske politike. To uključuje i Bushova veleposlanika pri UN John Boltona, žestokog neokonzervativca koji je velikim dijelom odgovoran za vojnu intervenciju u Iraku, a koji sada na sav glas izjavljuje kako bi vojna intervencija u Siriji i u Iranu bila u interesu zaštite američkih nacionalnih interesa.

Romney naširoko govori o tome da bi američki vojnici trebali neograničeno ostati u Afganistanu, što je u totalnoj suprotnosti s onim što Obama čini gotovo četiri godine. S ovakvom unilateralnom politikom nalik Bushovoj Romney će se teško probiti do birača koji su siti trošenja proračunskog novca na ratove u dalekom svijetu i na slanje vojnika u smrt.

Za Romneyja, koji vrlo brzo mora objaviti koga je izabrao za svoga potpredsjedničkoga kandidata, Dick Cheney utjelovljuje sve što bi on želio od čovjeka koji bi mu mogao biti najbliskiji suradnik. No ta mu opcija ostaje zatvorena jer Cheney više nema ni zdravlja, a ni kondicije za aktivnu politiku pa treba tražiti među stranačkom elitom.

Nevolja je što su svi kandidati koji se nalaze u užem Romneyevu izboru prilično nezanimljivi, dosadni i jednostrani pa će on biti prisiljen napraviti nekakav relativno “dosadan” izbor, osobu koja mu neće donijeti dodatnu političku težinu, a ni glasove birača. Apsolutno ni jedno ime koje se spominje ostatku svijet ne znači gotovo ništa.

Za Baracka Obamu, s druge strane, moglo bi se reći da je imao previše preteškoga posla i da mu vrijeme i okolnosti u zemlji u trenucima kada je došao u Bijelu kuću nikako nisu išli na ruku. Iako se može činiti da su Sjedinjene Američke Države propustile učiniti mnogo toga na vanjskopolitičkom planu, Obami ipak treba odati priznanje da je u trenucima kada je zemlja bila umiješana u puno loših priča, uspio iznjedriti viziju kako SAD treba pokazivati svoju lidersku ulogu u svijetu, a uspio je i kako-tako sanirati neke teške probleme poput Iraka i Afganistana. Naravno, to se odnosi isključivo na zaštitu američkih interesa, odnosno na zadovoljstvo njegovih birača. U izbornoj je godini upravo to bitno.

Zanimljivo će biti i to hoće li Obama i dalje nastaviti s Joeom Bidenom kao potpredsjedničkim kandidatom ili će odabrati nekoga drugoga. Izborna godina ulazi u veliko finale, a krajnji rezultati mogli bi progovoriti mnogo o tome kojim će putem ići Amerika.