Slušam vijesti na radiju i skoro se razveselim kad ovo čujem: Vlada se dogovorila s bankama oko smanjenja kamate na kredite u švicarskim francima! Vlada je na to pristala jer su banke obećale da neće na Ustavni sud slati tu odredbu. Sve je vrlo hitro, efikasno i brzopotezno, nova se kamata primjenjuje od Nove godine. I sad, jasno je, ali to je jasno već najmanje dvije godine, da se u ovoj zemlji treba bojati tog suda kao samog nečastivog na ulazu na referendumsko mjesto prvog prosinca. Treba strepiti od odluka Ustavnog suda jer one nemaju baš nikakve veze s ovom zemljom, a bojim se ni s njezinim ustavom. Nitko od ljudi koje poznajem, a to je društvo vrlo šaroliko, ne podržava, ne slaže se ili odobrava nijednu odluku koju je ta ekipa u dugačkim haljinama i iza antipatično visokog stola donijela. Baš nitko. Tako je i hrvatska Vlada ekspresno donijela bilo kakvu odluku samo da to pitanje ne dospije u ruke onih koji bi s njim znali što i kako.
Donedavno, ja kao obični pojedinac, netko tko se bavio knjigama i svojom samoćom, nisam niti znao da taj sud postoji, u zadnje vrijeme, bome svako malo imam trenutačna priviđenja Jasne Omejec, Arlovića i njihovih nečujnih haljina koje mi se odnekud naglo približavaju i stavljaju mi onu famoznu ruku na rame. Samo da vam nešto rastumačimo, gospodine Prtenjača, progovara tiho sutkinja Omejec. Ali ja nisam tražio nikakvo tumačenje, krenuo sam po sušenu ovčetinu, baš ste me prenuli. Ivice, bogati, pomirljivo će Mato, zar si baš morao pitati je li po Ustavu bilo i davanje kredita u francima svojevremeno, baš si morao pitati je li ova zemlja suverena, jesmo li mi sud, ili kako si ono pomislio reći: sinekura u haljama? I tako, odem u knjižnicu i posudim tanku knjigu koja se zove Ustav. Kad sam je oko ponoći dočitao, shvatio sam da se ona po svom sadržaju od hrvatske zbilje razlikuje samo u jednoj parafrazi Milana Kundere koji kaže: Život je drugdje. I Ustav, dodao bih, i on je drugdje.
Zemlja sinekura
Šareni dresovi, šarene laži i onda - fajrunt!
Svojevremeno se dosta pisalo o posjetu naših političara Kataru. Koliko sam shvatio, tamo se išlo dogovarati neke poslove jer je Katar prebogata zemlja i tako dalje. Tamo, u tom dalekom Kataru, vjerojatno i ne znaju koliko je ustvari Hrvatska bogata. Ne znaju oni da smo mi zemlja u kojoj je lakše naići na sinekuru nego na tulipan u gredici pred HNK-om. U nas taj običaj udomljavanja sposobnih i agilnih muškaraca na dobro plaćena mjesta, a bez ikakve potrebe da uistinu nešto i naprave, traje već desetljećima. U posljednjih nekoliko tjedana oduševljen sam dvjema po svemu opasnim domaćim sinekurama; prva je ona u HGK, druga ona u HOO. Na oba mjesta sjedili su ili sjede pametniji i sposobniji ljudi od nas. Milina ih je slušati na konferencijama za medije, posebno Matešu jer Vidošević iz nekih razloga teško u zadnje vrijeme dolazi do mikrofona. Ali, bit će i za to prilike. Frcaju tu milijuni, brojke, krediti, pozajmice, frcaju tu kune kao iz ilegalne tiskare, sve se praši, a onda nagli domoljubni luping, šareni dresovi, šarene laži i fajrunt. Znamo tko će ostati da počisti krčmu, plati razbijeno i pokradeno, pa mi, naša djeca i njihova djeca ako ih bude.
Pajo treba pomoć
Još nije kasno otići do Grete i kupiti neko umjetničko djelo
U vremenu kolona, besmislenog trošenja gotovo pedeset milijuna kuna da bi se pokazalo koliko smo nespremni i nesposobni biti dio Europe, trećeg milenija, nekog običnog ljudskog napretka, u vremenu mržnje i zatiranja svega različitog, lijepo je, premda je razlog tužan, znati da se ljudi mogu na brzinu organizirati i pomoći svom prijatelju, znancu ili posve nepoznatom čovjeku kojeg je sudbina nakratko učinila dijelom života mnogih. Govorim o akciji Pajo treba pomoć koja se odnosi se na humanitarnu prodaju doniranih umjetničkih djela. Dragan Pajić Pajo, gitarist, glazbeni eksperimentator, suradnik mnogih, pokretač mnogočega, obolio je od zloćudne bolesti čije je liječenje skupo, neizvjesno i teško. Nekoliko desetaka ljudi istog je dana kad je akcija pokrenuta darovalo neki svoj umjetnički rad, a sve se to prodaje u Galeriji Greta u Ilici 92. Nije kasno niti kad ova kolumna već bude na kioscima otići do Grete i kupiti nešto, pomoći čovjeku koji je pomagao mnogima. U Zagrebu tek na nekim mjestima sjaji ljudskost i nada za ove ljude i ovu zemlju, Greta je ovih dana upravo takvo mjesto.
bravo!